Petra Orbanić studentica je završne godine diplomskog studija Likovne kulture na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Srednjoškolsko umjetničko obrazovanje, smjer grafički dizajn, završava u Školi primijenjene umjetnosti te se odlučuje upisati nastavnički smjer likovne akademije što joj je dalo mogućnost djelovanja i umjetničkog izražavanja u različitim likovnim vrstama, a također i budućnost u pedagoškom radu. Akademske godine 2013./2014. kao student na međunarodnoj studentskoj razmijeni okušala se u životu i obrazovanju na finskoj Kuvataideakatemia u Helsinkiju gdje je svoj rad razvijala na polju konceptualne umjetnosti istražujući mogućnosti performansa, instalacije, rada s dahom, upotrebe struje u skulpturi te boravka u prirodi kao temelja za umjetničku produkciju. Tijekom svog obrazovanja sudjelovala je u nizu projekata kao što su izrada instalacije “Tape installation” grupe Numen/ For Use u Muzeju suvremene umjetnosti Istre (Pula, 2010.), radionici “PAPER BASED DESIGN – picnic in the forest” (Zagreb, 2013.), tečaju Improvizacije koji ujedinjuje različite grane umjetnosti (Helsinki – Järvenpää, 2014.), Bienalleu međunarodne manifestacije “6666 events” (Helsinki, 2014.) i još mnogo drugih. Dosada je sudjelovala na čak 18 grupnih izložbi, a kao priznanje za svoj rad 2012. dobila  je Dekanovu pohvalu za uspješan rad.

Počnimo od obrazovanja, kada si shvatila da je Akademija likovnih umjetnosti upravo ono što želiš?

Pa, oduvijek je to nekako bilo jasno, umjetnost je uvijek na neki način bila tu, bilo ona glazbena ili likovna, pa sam nakon osnovne škole upisala Umjetničku srednju školu, smjer grafički dizajn, a nakon srednje škole sam se odlučila za Akademiju i to za nastavnički smjer. Sudjelovala na likovnim radionicama i volontirala na nekoliko projekta koji su se ozbiljnije doticali šireg umjetničkog polja dok sam išla u srednju školu te sam nastavnički smjer odabrala upravo zbog te širine, nije mi još uvijek bilo jasno kojim se medijem želim baviti ni u kojem polju djelovati. Smatram da mi je upravo taj smjer dao više prostora za razmišljanje i biranje, otvorio više mogućnosti za djelovanje, otvorio neke nove poglede što se tiče samog pedagoškog rada, te nakon početne širine uže definirao polje kojim se želim baviti.

S obzirom na tvoj odabir fakulteta i buduće zanimanje, smatraš li da je nastava likovne kulture dobro organizirana u našim školama?

Mnoge stvari bi uvijek mogle biti bolje, i tome trebamo težiti. Već sam spomenula, imam mlađu sestru, pa stalno čujem od nje kako se od nastave likovne kulture uzimaju matematika, engleski, fizika… Smatra ga se kao predmetom drugog reda i jako manje važnim od drugih, što je velika šteta. 98% informacija primamo osjetilom vida i smatram da je to dovoljno vrijedan podatak koji ide u korist likovnog odgoja.

Da, ponekad je mišljenje da je likovna kultura predmet iz kojeg svi imaju odličnu ocjenu dok je realnost u znanju, sposobnostima i najviše trudu totalno drugačija.

Tako je, pravila i uzajamno poštovanje sigurno moraju postojati, ali djeci treba omogućiti dobru, kvalitetnu, radom i učenjem ispunjenu nastavu na koju će dolaziti sa smiješkom, učenje kroz igru i iskustvo, variranje metoda i tehnika, dati im nove opcije, kolika god satnica bila i o kojem god se  predmetu radilo. Pojedini nastavnici još uvijek imaju taj frontalni pristup prema djeci sa katedre, koja im je poput trona, te sa nje ne silaze. Moje je mišljenje da to nije toliko dobra opcija već da se treba djeci približiti i kao nastavnik čime će im se približiti i predmet bavljenja i gradivo, pa će i rezultati zasigurno biti bolji. Primjerice, jedan dobar školski sistem ima Finska!

Puno puta se čuje kako je naš problem što ”…ne odgajamo muzejsku publiku”.

U tome zasigurno ima istine. Djeci je odlazak u muzeje i kazališta predstavljen kao nešto dosadno i nešto što naprosto moraju. Često se ide u muzeje i kazališta samo u sklopu škole, a i sama muzejska pedagogija smatram da je u Hrvatskoj još dosta nerazvijena i u povojima. Neovisno o likovnoj kulturi, ponekad je i folklor od strane nekih gledan sa visoka, omalovažavan i nedovoljno cijenjen tako da je to nešto čemu bi se definitivno trebalo posvetiti više rasprava i rada, što od strane nastavnika likovne kulture, a što od muzejskih djelatnika.

Gledajući svoje vlastite crteže, stripove, slike, djela… S koje tri riječi bi ih opisala?

Mislim da bi najbolje bile ove: istraživanje, proces i ljudsko. Ljudsko u smislu opće, ono što nalazimo u svakom čovjeku bez obzira na spol, religiju, boju kože, uvjerenja. Onaj osjećaj stanja i osjećaj svega što se u nama nalazi, a koji ima svatko od nas jer nam je to jednostavno u ljudskoj srži.

Nekad određenim grupama ljudi stereotipno pripisujemo neku granu ili vrstu umjetnosti, primjerice, da žene rado čitaju ljubavne, romantične romane. Postoji li možda neka publika na koju ti svojim radovima ciljaš ili si možda primijetila da određeni tip, profil ljudi simpatizira tvoje radove?

Ne bih rekla da svjesno ili nesvjesno ciljam na određenu grupu ljudi, o tome uopće ne razmišljam prilikom svog rada. Već sam spomenula ono ljudsko u svakom čovjeku, tako da mislim da moj rad može doći do svakog čovjeka jer u njih dajem to od sebe, a onda stvar ukusa i samog tog čovjeka hoće li mu se baš moj rad svidjeti ili ne, stvar je koliko će toga čovjek na kraju krajeva i propustiti u sebe. To isto nameće pitanje kritike. Volim korisne i iskrene kritike i drago mi je kad se još nešto uvijek ima korisno nadodati ili savjetovati. Ljudi ima na milijarde, jednostavno je normalno da se moji radovi neće svakome svidjeti.

Na internetu je dostupan jedan tvoj strip sa temom tada skorašnjeg odlaska u Finsku u sklopu Erasmus programa, a i Finsku si već spomenula u intervjuu. Kako te je boravak u Finskoj obilježio, kako je utjecao na tvoj rad dosad i misliš li da će i dalje utjecati?

Kad sam vidjela da sam za Erasmus zemlju dobila Finsku, bila sam uzbuđena u prvu ruku jer je to nešto kompletno drugačije i, za mene, najegzotičnija opcija koja me mogla dopasti. Naravno da sam bila poprilično nervozna, također su svi na prvi spomen Finske spominjali mrak, hladnoću i snijeg što je inspiriralo i moj strip, tada su se zapravo javili i neki strahovi. Naravno, na kraju mi to provedeno vrijeme nije bilo dovoljno i htjela sam ostati i duže, ali opcija produžetka nažalost nije bila moguća. O Finskoj mogu reći samo najbolje, svidio mi se njihov način života, razmišljanja i kao što sam već rekla, školski sistem. Razlike sam odmah uočila i na fakultetu ali i kasnije u njihovom životu što sam upoznavala više i više Finaca. Od korijenskih razlika i razmišljanja o rodu, spolu, seksualnosti do drugih… Naime, njihov jezik nema razliku muško i žensko u govoru, odnos prema nagom tijelu veoma je otvoren, ali rijetko vulgaran, a djeca uče finski, švedski, engleski dok im roditelji uz to često unajmljuju i dadilje iz Francuske da bi djeca naučila, na primjer, i francuski.

To je zapravo jako korisno iako može biti naporno, dosta ljudi se muči upravo sa stranim jezicima zbog nedostatka korištenja nekog jezika.

Da, može se činiti jako nemilosrdno, ali dugoročno je jako korisno. Finska je ispunila sva moja očekivanja, njihov rad i način života mi jako odgovara, a to je ono što sam oduvijek htjela što više pripojiti. Također, ekologija je za njih jako bitna i jako su povezani sa prirodom. Što se tiče njihove Akademije koja je jako visoko rangirana u Europi, jako sam zadovoljna, a i njihov pristup predavanju i učenju mi se jako sviđa, jedna naprosto druga pedagoška razina.

Spomenula si povezivanje življenja i rada, da li imaš neke faze u svom radu ili uvijek radiš kontinuirano i istim intenzitetom? Jesi li se našla ikad noć prije predaje u suzama praznog papira ili platna?

Rekla bih da imam pojedine faze, faze rada ali i faze gledanja, promatranja u kojoj nekad jednostavno razmišljam i upijam sve oko sebe poput spužve. Upravo zbog tog dijela gledanja, ispitivanja i upijanja sam spomenula riječ ”istraživanje”, tada istražujem i sebe i okolinu. Ne mogu reći uopće da su te dvije faze potpuno odijeljene jer u klasi se uvijek nešto crta, slika, radi tako da sam stalno u radnoj okolini. Smatram da treba raditi, truditi se i ako vidite nešto što vas intrigira da morate pokušati i sami, a ne da ostane na zamisli. Neke stvari u svom radu mogu nekada predvidjeti, da će neko djelo izgledati ovako, izgledati onako ali neke stvari ispadnu totalno neočekivano, što može biti i dobro i loše. Dogodi se da onda rad pogledam dan, tjedan ili mjesec dana nakon i opet počnem o njemu razmišljati, na isti ili drugi način, i opet na njemu raditi. Zato sam među tri riječi napomenula ”proces” !

Mnogi umjetnici kažu da ponekad o nečemu razmišljaju, nešto ih okupira i mori ali da kad neko djelo naprave u tom trenutku i posvete emocije tom djelu da one tamo i ostanu. Da li ti se događa da te nešto mori, izraziš to u djelu i to naprosto u njemu ostane dok ti nastaviš dalje?

To se može tako reći, da. Djela koja radim su istraživanja i propitivanja, stavljanja sebe kao čovjeka u nove situacije i pobuđivanje novih veza između ljudi, okoline ili nečeg trećeg. Naravno da emocije ostanu u djelu jer ih i ulažem u djelo, ali moram primijetiti da ostaje prvenstveno neka energija. S obzirom da su danas mnoge stvari prestale biti opipljive, informacija je mnogo i one su često konfuzne, trudim se i u umjetnosti biti izravnija, te su mi iskrenost i komunikacija jako bitni. Iako i dosjetke mogu biti podloga za neko umjetničko djelo, volim sljedove i niti u radu, te, koliko god to možda zvučalo radikalno, često prihvaćam dosjetke tek onda kada su one u nekom slijedu i može se pratiti njihov razvoj. Ti sljedovi, te niti mi dokazuju ozbiljnost i iskrenost u radu, već sam spomenula da mi je ona jako bitna.

Za kraj, koje umjetnike bi spomenula kao svoje uzore ili jednostavno čiji radovi ti se sviđaju?

Hmm, nije baš da imam određenih par uzora i prema njima djelujem ili slično, ali postoje umjetnici čiji mi se rad sviđa. Primjerice, Yoko Ono, James Turell, Tino Seghal, Susan Philipsz… Kod njih je zapravo posjetitelj u prvom planu, dakle on je taj koji je direktno uvučen u iskustvo samog rada i njemu su pitanja zapravo upućena. Čini se kao da nije bitno odgovarati na pitanja, već ih postavljati, promišljati o njima i djelovati. Svakodnevno.