Autorica: Ines Ivić

2.godina diplomskog studija

Pitoreskni gradić u srcu brazilske pokrajine Minas Gerais, čije su se brojne kuće, palače, skladišta i crkve posložile po brežuljcima poput šarenih kamenčića, jedan je od najposjećenijih turističkih znamenitosti u cijelom Brazilu. Da bi se obišle samo najznačajnije znamenitosti potrebno je nekoliko dana i dobra kondicija za uspinjanje na brežuljke popločane specifičnim oblutcima. Smješten unutar zlatnog kruga kojeg čine gradovi Mariana, Tiradentes, Congonhas e São João del-Rei, predstavlja riznicu barokne umjetnosti i kolonijalne arhitekture. Svoje ime crno zlato duguje sirovini koja ga je i uzdigla. Naime, ovdje je zlato pri pronalasku bilo prekriveno specifičnom crnom patinom te je nakon nekog vremena prvotni naziv grada Vila Rica u potpunosti pao u zaborav u ime dragocjenog metala. Upravo su ogromna nalazišta zlata na ovom području, koja su portugalski kolonizatori počeli masovno iskorištavati krajem 17.stoljeća, gradu donijela neviđeno bogatstvo. Zaštićeni položaj u planinama omogućio mu je nesmetan rast i razvoj pa se iz malih rudarskih naseobina ubrzo formirao grad koji je sredinom 18.stoljeća brojio više od 100.000 stanovnika, čime je postao najveće naseljeno mjesto u Americi, ostavljajući iza sebe i Rio de Janeiro i New York. Danas, zajedno s brojnom studentskom populacijom, broji oko 70 000 stanovnika.

Grad je prvenstveno bio naseljavan portugalskim doseljenicima, pretežno onim imućnijima koji su se bavili ne samo iskorištavanjem mineralnih sirovina kojima je okolica bogata (zlato, željezo, boksit, hematit, pirit i najpoznatiji imperijalni topaz) nego i trgovinom s brojnim europskim zemljama zbog čega se u Ouru Pretu javljaju prve brazilske kovnice novca. Upravo je jaki portugalski utjecaj obilježio arhitekturu ne samo Ouro Preta, nego i ostalih gradova na području zlatnog kruga. Portugalski utjecaji su vidljivi prvenstveno u stambenim zgradama, prostranim dvokatnicama koje su u prizemlju bile rastvorene širokim otvorima i namijenjene trgovini i skladištenju trgovinske robe te obojane u žive boje. Gradnja više katova nije bila dozvoljena jer se težilo unificiranom izgledu, ali se tako i sprječavalo pojedince da javno pokazuju svoje bogatstvo. Veći broj etaža bio je dozvoljen samo građevinama na padinama brjegova, gdje na razini ulice visina nije smjela preći dva kata, dok je broj etaža niz padinu bio neograničen.

Bogatstvo se najčešće iskazivalo brojem prozora. U ono vrijeme staklo u Brazilu je bilo prilično skupa i rijetka sirovina. Bogatstvo vlasnika kuće je odavalo i korištenje kamena za dovratnike i doprozornike, za razliku od jeftinijeg i uobičajenijeg drva. Više konstrukcije nije dopuštala ni tradicionalna gradnja tehnikom pau-au-pique koja je u temeljima imala kamene blokove među koje su se umetali štapovi bambusa čineći armaturu koja se ispunjavala mješavinom zemlje, slame i vapna. Materijali korišteni pri ovoj tehnici gradnje s vremenom gube na svojoj čvrstoći, a i lako su podložni najezdi insekata. Danas nije nimalo čudno vidjeti nakošene građevine ili popucale zidove. Zbog toga brojni konzervatori ulažu velike napore za očuvanjem ovih jedinstvenih kulturnih spomenika. Upravo je taj spoj europskog stila i tradicionalnih načina gradnje jedan od razloga zašto je grad Ouro Preto, zajedno s Marianom i Diamantinom, upisan na Unescovu listu kulturne baštine.

Praça Tiradentes početkom 20.stoljeća

Tijekom zlatne groznice 18.stoljeća, Portugalci su činili većinu stanovništva u gradu, no i stanovnici brojnih drugih europskih zemalja također su došli okušati sreću u brazilskom El Doradu. Iako danas to nije lako primjetno, grad je bio podijeljen nevidljivom linijom. Na desno od glavnog gradskog trga, Praça Tiradentes, nastanjivali su se Portugalci i u tom dijelu grada nalazila se glavna gradska ulica Rua Direita s reprezentativnim pročeljima i trgovačkim radnjama, dok su se lijevo od trga nastanjivali svi ostali europski doseljenici, većinom Francuzi koji su sa sobom donijeli i neoklasicističke trendove u arhitekturi.

Barroco Mineiro

Crkva svetog Franje Asiškog, 1766.-1810.

Svoj današnji izgled Ouro Preto duguje ponajviše brojnim rudnim bogatstvima zbog kojih se velik broj trgovaca, zanatlija, raznoraznih obrtnika, liječnika, rudara i umjetnika slijevao u grad. Društvo je bilo podijeljeno u više slojeva, a njihovi pripadnici udruživali su se u bratovštine koje kao da su se natjecale koja od njih će sagraditi veću i raskošniju crkvu. Danas se u gradu nalazi jedanaest raskošnih crkava sagrađenih u varijanti regionalnog stila nazvanog barroco mineiro, premda bi mu točnije ime, sudeći po jednoj struji brazilskih povjesničara umjetnosti, bilo rococó mineiro jer je većina ostvarenja nastala u vrijeme rokokoa. Premda će većina neupućenih Brazilaca reći da se radi o jedinstvenom stilu, zapravo se radi o europskom baroku koji se pomiješao s nekim lokalnim tradicijama. Razlog velike popularnosti baroka, tada već lagano i zakašnjelog u odnosu na Europu, leži u čvrstim kolonijalnim, religioznim i kulturnim vezama pokrajine Minas Gerais s maticom Portugalom, ali i izoliranosti od obale i tada glavnog grada Rio de Janeira, zbog čega se prvenstveno i pristupilo upotrebi regionalnih, a ne uvoznih materijala za gradnju. Barok je u Brazil stigao s isusovačkim misionarima, koji su inicirali gradnju baroknih crkvi kao glavnog oružja protureformacije. U ovom kontekstu jasna nam je tolika privrženost baroknom stilu koji u Brazilu buja, dok se u Europi već počinju javljati neoklasične građevine.

Unutrašnjost crkve Nossa Senhora do Pilar

Tlocrtno se ugledaju na talijanske i portugalske barokne crkve i u nekoliko slučajeva poznati su i portugalski graditelji i nacrti po kojima su građene. A građene su tehnikom pau-au-pique, s korištenjem kamena samo u dekoraciji i artikulaciji pročelja, dok je unutrašnjost od stropa, do oltara i svih skulpturalnih i ornamentalnih ukrasa izvedena u drvu, oslikana i pozlaćena. I dok su vanjštinu crkvi nastojali ukrasiti skromno, koliko god je to vladajući stil dopuštao, u uređenju unutrašnjosti se nije štedjelo jer su sve crkve doslovno optočene zlatom.

Oslikani strop crkve svetog Franje Asiškog – Uznesenje Bogorodice, Manuel da Costa Ataíde

Većina skulptura je načinjena od drveta, ili steatita, kamena tipičnog za ovu regiju, prilično mekanog i kojeg je lako modelirati. Skulpture su prekrivene zlatnim listićima, bogato oslikane i ukrašene brojnim detaljima. Među najboljim primjerima barocco mineiro stila je crkva Sv.Franje Asiškog započeta sredinom 18.stoljeća. Kao arhitekt i skulptor je radio Aleijadino, lokalni majstor koji je europske uzore prilagodio regionalnim vrijednostima i materijalima. Crkvu je oslikao majstor Ataide, prepoznatljivim rukopisom u živim tropskim bojama. Oslici u ovoj crkvi spadaju među najbolje iz njegovog opusa, no od strane njegovih suvremenika mu je bilo predbacivano da je likove Bogorodice i svetaca prikazao s manjkom poštovanja. Danas starom povijesnom jezgrom, dominira jedanaest impozantnih crkava na jedanaest brežuljaka. Ouro Preto među svojim šarenim zidovima krije i najstarije kazalište Južne Amerike. Gradsko kazalište Casa de opera sagrađeno je u baroknom stilu 1770.godine i danas je nakon duge i skupe obnove (više od 150 milijuna kuna potrošeno je na temeljitu obnovu) opet u funkciji za sve ljubitelje kazališta.

Gubitak imperijalnog sjaja

 Početkom 20.stoljeća glavni grad pokrajine Minas Gerais zbog ograničenosti terena nije se imao više gdje širiti, pa je odlučeno da će se sagraditi novi urbanistički detaljno razrađen grad, Belo Horizonte, o čemu više  nekom drugom prilikom. Tom odlukom grad počinje polako pustjeti, čemu su dodatno pridonijele presušene rezerve nekad bogatih rudnika. Brojne građevine bile su napuštene i prepuštene zubu vremena. No tada se grad okrenuo obrazovanju, po čemu je i danas poznat (danas više od 15.000 studenata studira na UFOP), osnivajući daleko poznate škole za farmaciju i rudarstvo. Sve veći broj studenata zahtijevao je i adekvatan smještaj. S vremenom su studenti počeli okupirati napuštene palače i kuće, tvoreći brojna bratstva ovdje nazivana republica, čime su pridonijeli očuvanju kulturne baštine. Želja vladajućih bila je stvoriti od Ouro Preta, sveučilišni grad nalik na portugalsku Coimbru. Princip republica omogućuje studentima besplatan smještaj, a oni su dužni brinuti se o očuvanju kuća, pa često priređuju brojne događaju na kojima prikupljaju novac za obnovu.

No danas se javljaju brojni problemi u očuvanju baštine, pogotovo s onim građevinama koje su u prizemlju građene  u kolonijalnom stilu, a u višim katovima u neoklasičnom, no s vremenom su neoklasični dijelovi uklonjeni da bi se postiglo jedinstvo stila. Pojedini konzervatori zalažu se za povratak izvornog stanja, dok se druga struja zalaže za očuvanje trenutne situacije. Narušavanju cjelovitosti povijesne jezgre pridonosi i brojna novogradnja modernim materijalima u kolonijalnom stilu. Stalna briga o očuvanju baštine omogućena je velikim donacijama tvrtki koje zarađuju upravo na onome što je i bilo vjetar u leđa izgradnji grada, rudama. Jedna od najpoznatijih je fondacija rudarske tvrtke Vale koja među svojim brojnim programima ima i programe sufinanciranja kulturnih projekata. Među značajnijima je obnova stare želježničke pruge dužine 22 kilometra između Ouro Preta i Mariane, u sklopu koje su i uređene muzejske prostorije u zgradama željezničkih stanica. Osim muzejske djelatnosti, fondacija Vale podupire i edukativnu pa organizira brojne radionice i besplatna vodstva po gradu kako bi domaće stanovništvo i turisti spoznali vrijednosti koje se skrivaju među visokim planinama Minasa.

I najbolja stvar vezana ne samo uz Ouro Preto, nego i uz većinu brazilskih kulturnih ustanova, ulaz je besplatan, samo trebate ostaviti svoje podatke u knjizi posjetitelja.