Autorica: Anja Ivić

Stipan Tadić, Baka, ulje na platnu, 150 x 100 cm, 2008

Iako vjerujem da smo svi nestrpljivi zbog otvaranja retrospektive Vojina Bakića, grupna izložba mladih umjetnika u Gliptoteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti još je jedna nedavno otvorena izložba vrijedna naše pažnje.
Autor koncepcije i teksta kataloga izložbe Feđa Gavrilović te suradnica Marijana Paula Ferenčić odabrali su djela devetnaest autora koje, osim godina, veže realističan izraz i ustrajanje na mimezi, oponašanju.
Širenje realističkih tendencija u našoj likovnoj umjetnosti primijećeno je početkom 21. stoljeća kada su se, sukladno svjetskim trendovima, uvukle u zidove i kistove Likovne akademije i naišle na odličan teren.
Autori su: Ines Matijević Cakić, Luka Dundur, Fedor Fischer, Martina Grlić, Luka Hrgović, Ivona Jurić, Ivana Koren, Mitar Matić, Duje Medić, Pavle Pavlović, Mohamad David Shreim, Ana Sladetić, Valentina Supanz, Miran Šabić, Stjepan Šandrk, Stipan Tadić, Zlatan Vehabović, Maja Vodanović i Ivana Vulić.
Već mnogima poznato djelo Stipana Tadića Baka (2008) spominje se u katalogu izložbe kao jedna od početnih točaka cijele izložbe, a od njegovih portreta u Gliptoteci se nalazi Deda (2010) – jedan od mnogih njegovih realističnih, monumentalnih portreta kojima je i zapeo za oko i izazvao divljenje likovnih receptora.

Pomalo zastrašujući prikaz nasukanog kita Leviathan (2013) Zlatana Vehabovića, osim blage nelagode, izaziva osjećaj poštovanja, fascinacije nad ogromnom životinjom, u prirodi toliko nadređenoj, no toliko i ranjivom. Istaknula bih prikazivanje neodređenog i zastrašujućeg prostora oko same životinje. Sumaglica daje dojam prostora u kojem je vrijeme stalo, te svojom turobnosti kao da odaje počast životinji.

Zlatan Vehabović, Leviathan, ulje na platnu, 193 x 315 cm, 20

Fedor Fischer lica svojih modela stavlja u prvi plan, suočene sa surovim drugim planom – svijetom. Bojanjem gornjeg i donjeg dijela platna crnom bojom kao da smanjuje format u onaj srodniji fotografskom, a fotografsku preciznost postiže realističkim slikanjem portreta Brada (2011) i Gobac (2011).
Portretiraju i Luka Dundur koji je izložio djelo Sestra (2011) – blijedog kolorita, uz koji ide i sneni pogled portretirane – kao i Ivana Koren sa Jesam li još tamo?
Djelo koje je predstavljeno na samostalnoj izložbi Bok, is bye, right?  (2013) tematizira iskustvo Erasmusa, čiji su motivi melankolično razbacani oko autoportreta umjetnice prikazane u osvrtanju  –vjerojatno i alegoričnom – na jednu lijepu uspomenu.

Ivana Koren, Jesam li još tamo?, ulje na platnu, 200 x 220 cm, 2012

U Autoportretu br. 1 (2011)  i Autoportretu br. 3 (2011) Valentina Supanz prikazuje izloge u gradskim sredinama te kroz njih svoju psihu; a mi nikako da se odlučimo je li taj izlog pod nekim drugim kutоm svjetlosti bogat ,ili je opustošen i napušten – kao što i stanje psihe često ostaje sakriveno.
Miran Šabić tušem prikazuje grupe od tri lika koji nam se čak i na papiru doimaju kao nama bliski i  dobroćudni divovi u svojem svakodnevnom ljetnom okruženju. Linija je glavni element gradnje likova, dok se pravi, deblji potezi rijetko pronalaze na djelima Dublji smisao (2013), Trenutak spoznaje (2013) i Tri generacije mislilaca (2013).

Miran Šabić, Dublji smisao, tuš i akril na papiru, 150 x 215 cm, 2013

Iz eksterijera Ivone Jurić iscrtanih sitnim, preciznim linijama predmeti izviru kao i bjelina platna. Čim prepoznamo objekt poput onog na slici Koš (2013), shvaćamo koliko je i priroda oko istog bogato i raskošno naslikana, baš kao i na slikama Runolist (2013) te Susret unutarnjeg i vanjskog svijeta (krevet) (2013).
Mitar Matić za alat ima točkice, mrlje špricane boje koje nanosi preko prvog naslikanog sloja uspavanog mladića, koje ni u kojoj mjeri ne ometaju preglednost njegovog lika. Snenosti doprinosi korištenje plave i tamnije – modre boje – koji predstavljaju trenutke stvarnosti, jave; i trenutke sna, dok je tematika zapravo trenutak između.

Ivona Jurić, Koš, ulje na platnu, 150 x 130 cm, 2013

Stjepan  Šandrk radi dva djela koji se tematski nastavljaju, Martina u Laubi 1 (2012) i Martina u Laubi 2 (2013). Na prvoj je, gledajući od sredine udesno, prikazana s leđa ženska osoba u kontrastu sa monumentalnom, sivom, teškom zavjesom iza koje ulazi, a na drugoj slici djelomično izmiče našem pogledu. Također je predstavljen i akvarel Martina i buldog (2013), više panoramskog formata.
Plohu kuhinjskog zida nježnom, romantičnom linijom grafički oblikuje Ana Sladetić na Zidovima identiteta (2013), dok Luka Hrgović oblikuje Atelier (2013) u 3D programu. Isti autor radi i domišljatu video pozivnicu za izložbu.

Slika 25 (2010) , Slika 27 (2010) i Slika 30 (2010) tonski su istančani, prozračni i svjetlom okupani interijeri Maje Vodanović, dok su oni Mohamada Davida Shreima Sit and Think about the Paintings (2013) i Room of Existence (2013) izražajnog kolorita, prepuni motiva, uzoraka te poput svojevrsnog kaotičnog horror vacui problematizira samo stvaralaštvo.

Maja Vodanović, Slika 25, ulje na platnu, 150 x 120 cm, 2010

Ivanu Vulić i Martinu Grlić također je moguće bolje definirati komparativnom metodom. Ivana Vulić na slikama Sušenje (2013) i Deset na plaži (2013) prikazuje ljude koji se mažu blatom, praznovjerno i ritualno kako kaže Feđa Gavrilović, no i u neku ruku dekadentno. Bujna, voluminozna tijela lišena idealiziranja obojena potenciranim, jarkim bojama u kontrastu su sa suzdržanim, pokornim radnicama u Podravki (2012), Pekari Knin (2013) i Koki (2013) Martine Grlić. Žene i muškarci u uniformiranoj radnoj odjeći kao da pripadaju fotografiji iz prašnjave povijesne knjige, izvršavajući svoje možda i monotone zadatke, no prikazani tako čisto, puristički da to čini i njihov rad vrijednim divljenja.

Crteži Duje Medića Čovjek koji gleda sunce (2011), Svijet (2011) i Vrli stari svijet (2013) pokazuju njegovu vještinu i sposobnost kao crtača. Njegovo oko za detalje i prenošenje istih u dosta vjeran prikaz na papiru nedvojbeni su, dok Ines Matijević Cakić crtežima Mars i Venera (2010), te Suzana sa starcima (2006) teme obrađivane kroz čitavu povijest smješta u suvremeni, svakodnevni kontekst. Tako naime Suzana izlazi iz kade u jednoj običnoj kupaonici. Crtež Razgovor u šumi (2013) djeluje dosta pastoralno, dijalog djevojke i mladića izoliran je i uzvišen od ostalog svijeta – kao i sami prostor – dok ih pas, kao najbolji prijatelj, čuva i budnim okom pazi.

Ines Matijević Cikić, Suzana sa starcima, olovka na papiru, O 140 cm, 2006

Zaključila bih sa Pavlom Pavlovićem, autorom koji i na drugim radovima šeće po granici fantastičnog te se dotiče psihoanalize kao što je to slučaj u djelima Seven Samurai (2013) i Hide and Seek (2013).
Seven Samurai (2013) prikazuje sedam dječjih igračaka, odnosno njihov odraz u ogledalu, čime nedostaje dio potrebne i pretpostavljene autentičnosti između njihova izgleda u stvarnosti i načina na koji je njihov odraz naslikan.

Pavle Pavlović, Seven Samurai, ulje na platnu, 150 x 130 cm, 2013

IIzložbu svakako vrijedi posjetiti zbog odličnih radova i ugodne klime jednih mladih osvježavajućih tendencija u našoj likovnoj umjetnosti. Katalog sa većinom reprodukcija, čiji se detaljniji tekst o realizmu i jedan o izloženim djelima, kao i video pozivnica za izložbu mogu naći na internetu, pokazatelji su truda, ali i odličan izvor informacija.
Lepezu diferenciranih, posebnih i individualnih rukopisa moguće je staviti pod isti nazivnik „novi hrvatski realizam“; dok je na nama da samo promatramo kako njihova djela u Gliptoteci HAZU ispunjavaju, ali istovremeno i povećavaju naša buduća očekivanja.