Autorica: Petra Basar

Povodom 100. obljetnice smrti Miroslava Kraljevića osmišljena je retrospektivna izložba njegovih radova (slika, crteža, skulpture i grafike), nastalih od 1903-1913. godine.  Ukupan broj od 190 izložaka prikupljen je iz umjetničke i arhivske građe fundusa Moderne galerije, Kabineta grafike HAZU, Muzeja suvremene umjetnosti i Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, galerija i muzeja u Rijeci, Splitu, Osijeku, Varaždinu, Dubrovniku i Požegi te iz privatnih zbirki iz Hrvatske i inozemstva, te Narodnog muzeja i Muzeja savremene umjetnosti u Beogradu. Nakon što je izložena u Požegi i Zagrebu, izložba će u 2014. putovati kroz hrvatske gradove, a biti će izložena i u venecijanskoj palači   Ca´ Pesaro.

Miroslav Kraljević (1885-1913) rođen je u plemićkoj obitelji u Požegi, od 1904. godine studirao je pravo u Beču, a paralelno je pohađao i slikarsku školu prof. Fischoffa. Od 1906. godine pohađa akademiju u Müchenu u klasi profesora Habermanna – zajedno sa Josipom Račićem, Vladimirom Becićem i Oskarom Hermanom – uslijed čega su akademiju počeli nazivati “die kroatische Schule”. Izraz koji je Kraljević usvojio na minhenskoj akademiji i bio je zasnovan na francuskom realizmu s težnjama prema impresionizmu, a glavni uzori bili su Manet i Cézanne. [1]

Uzlet njegova umjetničkog opusa zbijen je u kratki vremenski period od povratka u Požegu 1910. do smrti 1913. godine, s vrhuncem stvaralaštva za vrijeme boravka u Parizu od 1911. do 1912. godine. Bolovao je od tuberkuloze koja je uzrokovala njegovu ranu smrt u dobi od 27 godina.

Njegov umjetnički siže je polivalentan te uvodi brojne inovacije koje bitno utječu na mladu generaciju hrvatskih umjetnika drugog i trećeg desetljeća 20. stoljeća. Aktualizacija i daljnja razrada Kraljevićevih temelja modernog slikarstva evidentna je u radovima umjetnika koji izlažu na izložbama Hrvatskog proljetnog salona (1919-1916) i Proljetnog salona (1919-1926).[2]

Njegov opus sadrži širok spektar tema – od požeških krajolika, animalističkih motiva, ruralnih prizora, portreta, predložaka za lijevane medaljone ili plaketa poznatih sugrađana, crteža sa prizorima iz pariškog boemskog života, veduta grada i pejzaža pariških parkova, portreta pariških suputnika, introspektivnih autoportreta, intimističkih i reprezentativnih portreta članova obitelji te malobrojan opus ekspresionističkih skulptura malih dimenzija i grafika.

Animalistički motivi znatno su zastupljeni u Kraljevićevoj umjetnosti sa najvećim brojem životinja u ruralnom ambijentu. Za vrijeme studija u Münchenu inspirirao ga je rad njemačkog animalista Rudolfa Schramm- Zittaua.

Djelo Bik (1910) Kraljević slika alla prima, apstrahirajući pojedinosti životinjske anatomije ekspresivno nanesenim, pastoznim potezima koji dinamiziraju kompoziciju. Nisko očište naglašava snagu životinje kako u opisu djela ističe Dajana Vlaisavljević.[3] Umjetnik se koncentrira na impresionističko rješenje likovnog problema u oblikovanju prostora što ga, navodi Z. Maković, izdvaja od dotadašnjih hrvatskih plenerista.[4]

Veoma je često portretirao svog psa Pašu koji ima posebno mjesto u slikarevu opusu. Na brojnim primjerima, od kojih je najpoznatiji Autoportret sa psom iz 1910. godine, umjetnik, prema Dajani Vlaisavljević, antropomorfizira svog ljubimca opisujući ga poput bića sposobnog za empatijski i topao emocionalni odnos sa svojim vlasnikom.[5]

Malobrojni primjeri skulpture nastali u Požegi prije odlaska u Pariz pokazuju kako Kraljević na gotovo ekspresionistički i karikaturalan način kritički promatra i portretira hedonističku stranu seoskog i plemićkog života u erotiziranoj skulpturi Podvezica (1910) i grotesknim prikazima kakav je Scherzo (1911).

Pariško razdoblje obilježio je velik broj umjetničkih djela inspiriranih velegradom, boemskim životom, pariškim zabavama, predstavama ruskog baleta, odnosom prema ženi i seksualnosti.

Propitkivanje moderne egzistencije koje se provlači kroz njegova djela povezano je sa daljnjim razvojem njegove bolesti koja potiče osjećaj podvojenosti umjetnikove psihe. Željko Marciuš zapaža kako Kraljević poput flâneura bilježi motive pariškog života[6], otkrivajući mračnu stranu velegrada unutar kavana, javnih kuća i građanskih zabava popraćenih razvratništvom i požudom. U svojim crtežima i grafikama približava se Daumieru i Toulouse- Lautrecu, dok intuitivno prenosi ambijent u kojem se nalazi i tipologija likova građanskog života.

U portretiranju žena zamjećuje se dihotomija u prikazima iz 1912. godine koji naglašavaju senzualnost i erotičnost ženskog akta kakav je Olimpija (Veliki akt), za razliku od Djevojke u modrim čarapama I. i Djevojke s modrim čarapama (Pri toaleti)  koji suosjećajno bilježe podnošenje egzistencijalne sudbine mlade djevojke prije odnosa, do crteža i akvarela gotovo bestijalnih ženskih likova karikaturalno prikazanih u prikazima snubljivanja i koketiranja.

 

Izvan kavanskih ambijenata Kraljević nastavlja posvećivati osobitu pažnju prikazima pejzaža i boravaka u prirodi. Djelo Žene u prirodi (1912), izvedeno u postimpresionističkoj maniri, inspirirano je Cézannovim djelom Velike kupačice (između 1894-1905).[7] Dvije žene unose senzualnu notu u isječak šumskog ambijenta u prikazu gdje je promatrač stavljen u voajeristički položaj. Apstrahirani potezi stapaju oblike i potiču hedonizam osjetilnog užitka u promatranju prirodne i ženske ljepote.

Serija Kraljevićevih autoportreta u razdoblju od 1905. do 1913. godine reprezentativan je primjer modernističkog psihološkog portreta u hrvatskoj umjetnosti. Djela iz 1912. godine uvode radikalne inovacije u potpunosti rastačući ljudski lik koji se gotovo spaja s pozadinom kao u Autoportretu sa paletom i Autoportretu.

Nestajanje lika poistovjećuje se s pogoršavanjem umjetnikova zdravstvenog stanja i svijesti o blizini smrti. Posljednji Autoportret ekspresija je bolesnog čovjeka svjesnog gašenja vlastitog života koji potezom komunicira sa promatračem prenoseći vlastiti duševni nemir. Ivan Jurčević, restaurator zagrebačke Moderne galerije, prvi je shvatio da je lice na autoportretu slikano rukom.[8]

Iskrenost i čistoća doživljaja u Kraljevićevom izražaju predstavlja unutarnji patos s kojim se suvremeni promatrač lako poistovjećuje. Pomoću ovog direktnog svjedočanstva umjetnik nije dokumentirao samo određen povijesno-umjetnički i sociološki trenutak, već vlastitu osobu. Vjerojatno nijedna biografija ne bi mogla ovoliko personalno govoriti o Miroslavu Kraljeviću koliko njegovo vlastito stvaralaštvo.

---