Autorica: Karmen Čabrilo

Autorica izložbe i kataloga: dr. sc. Sanja Žaja Vrbica
Kustosica: dr. sc. Rozana Vojvoda

Pejzaži Marka Rašice – po kojima je najpoznatiji – imaju jednu neobično nenametljivu, suptilnu i meditativnu kvalitetu, što sam imala prilike iskusiti na vlastitoj koži. Čitavo djetinjstvo provela sam gledajući jedan njegov lokrumski pejzaž, ne pridajući velik značaj, niti mu se odveć diveći. Ali tu sam sliku dugo i često promatrala, u tolikoj mjeri da mi se posve utkala u podsvijest. Koliko god „obična“ ona bila na prvi pogled, plijenila je moju pozornost. Kada je prije nekoliko godina slika promijenila mjesto, na njezinu je mjestu ostala neispunjiva praznina – iako tu sada visi jedna druga slika. I danas se često se uhvatim kako nesvjesno tražim te borove tamo gdje su nekad bili. Uvjerena sam da biste doživjeli nešto slično nakon posjeta ove izložbe.

Kao što se može zaključiti iz jako romantiziranog uvoda, Marko Rašica je ime koje sam od djetinjstva asocirala s borovima, pinijama, morem i Lokrumom. Bila sam uvjerena da se njegov opus sastoji gotovo isključivo od pejzaža i marina, a u tom uvjerenju nisam bila jedina. Upravo zbog takvih predrasuda, ovaj iznimno zanimljivi slikar je malo po malo padao u zaborav, pa je tako već i prva njegova retrospektiva – ona iz 1963. godine – organizirana posthumno (također u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik).  Zasluženu je pažnju umjetnik dobio tek te godine, koja ujedno i godine njegove smrti. Rašica je danas, 130 godina nakon svog rođenja i 50 godina nakon smrti, nažalost, slabo poznat izvan Dubrovnika, a među onima koji su upoznati s njegovim djelom, većina ga zna samo kao slikara mora, stijena i nadasve borova – što je šteta. Ovaj slikar može ponuditi puno više od toga. Pretpostavljam da je upravo to poslužilo kao inspiracija autorici izložbe, dr. sc. Sanji Žaja Vrbica, koja je u svom doktorskom radu pisala upravo o ovom umjetniku.

Marko Rašica  je rođen 3.11.1883. godine u Dubrovniku, gdje je završio i osnovnu školu. Zahvaljujući svom uspješnom radu na scenografijama, s 20 godina dobiva stipendiju te odlazi na Akademiju u Beč, gdje sudjeluje i na izložbi secesije. Daljnje usavršavanje nastavlja u Nizozemskoj i u Pragu. Bio je profesor na Obrtnoj školi te na Višoj stručnoj školi u Zagrebu, gdje biva priznat nakon izlaganja u Salonu Urlich. Izlagao je, između ostalog, i u Parizu, Pragu , Amsterdamu, Ljubljani i Hagu. Bio je član društva Medulić te jedan od pokretača umjetničkog društva Vesna. Kasnije živi na Krku i na Koločepu, gdje 1963. godine i umire.

„Svoje umjetničko opredjeljenje razvija u duhu novog secesijskog pokreta koji je bio aktualan u Beču, a djela slikara poput Klimta ostavljaju na njega jak utjecaj. U svoje slikarstvo uvodi i značajke plenerizma i simbolizma. Jedna od njegovih težnji koju je pokušao ostvariti otvaranjem društva Vesna, jest stvaranje nacionalnog izraza nadahnutog etnografskom baštinom. Bukovčev utjecaj se pak očituje u prihvaćanju divizionističkog načina slikanja. Svoj stil pokušava kasnije modernizirati ubacivanjem elemenata poput magičnoga realizma, no secesijska su obilježja prevladala.“[1]

POGLED NA DUBROVNIK, 1928.

 „Rašica je spona između Medovića i Ignjata Joba, a bjelodano je i poticaj za pojedina Jobova djela, pa je njegovo mjesto među nekoliko najznačajnijih dubrovačkih umjetnika prve polovice 20. st.“[2] Kao što to lijepo dočarava ovaj citat, da bi se stekao uvid u slikarove korijene i u njegov utjecaj, potrebno je poznavati kontekst, čemu je odlično poslužila izložba djela iz zbirke Umjetničke galerije Dubrovnik, a koja se održava na prvom katu zgrade. Tako na putu do retrospektive Marka Rašice prolazite kroz vremeplovni kaleidoskop hrvatskog (i dubrovačkog) slikarstva 20. stoljeća, počevši upravo od Medovića. A onda se, popevši se na drugi kat, zapitate jeste li dobro pročitali o čijoj se izložbi radi, jer sigurno ne biste ni pomislili– ako ste, kao ja, na izložbu došli očekujući slike pinija bez kraja i početka – da ćete zateći opus slikara koji:

– koristi širok raspon stilova, „(…) od početnog plenerizma obogaćenog bečkim secesijskim i simbolističkim iskustvima do magično-realističkih kompozicija, art decoa i poetskog realizma, tek povremeno se dodirujući s ekspresionizmom i neoklasicizmom“[3];

– se okušao u gotovo svakoj postojećoj slikarskoj i grafičkoj tehnici: od crteža (olovkom, olovkom u boji), linoreza, drvoreza, litografije, preko mozaika, fresco slikarstva, vitraja, reljefa (u gipsu, iskucanom metalu, srebru, bakru ili limu koji interpretiraju bizantske ikone), oslikavanja tkanina, slikanja batik tehnikom, do akvarela, gvaša, tempere, ulja na raznim podlogama te tehnike koju je sam izmislio nakon što 1942. godine djelomice gubi vid – tehnike slikanja redis-perom;

– slika portrete, sakralne prizore, alegorije, gradske prizore, pejzaže, mrtve prirode, karikature,

CRKVA NA DANČAMA, 1953.

ilustracije, minijature; dizajnira plakate, dječje igračke (izrađene tehnikom tokarenja), filigranski nakit  te pravi i nekoliko scenografija.

Nakon prvotnog  šoka količinom, raznovrsnošću i kvalitetom izloženih djela (njih oko 130, što predstavlja samo dio autorova cjelokupnog opusa) i stida zbog nepoznavanja ovog nepravedno marginaliziranog autora, postaje jasno zašto je izložba naslovljena Ni jedan dan bez linije – to je, naime, bio umjetnikov credo. Autorice izložbe htjele su pokazati cijelu lepezu stilova i tehnika kojima je Rašica baratao, i to su vrlo mudro napravile smjestivši ona „neočekivana“ djela u prve prostorije, a ona „očekivana“ (pretežno pejzaže) u posljednje. Naslov izložbe također je aluzija na veliku količinu djela nastalih za slikareva života, te na njegovu ustrajnost u stvaranju – čak i onda kada ga je bolest sputavala.

KAPELICA

Sve u svemu, izložbu apsolutno ne smijete propustiti ako se zateknete u Dubrovniku za vrijeme njezina trajanja (do 16. veljače). Ne samo zbog njezina fantastičnog sadržaja, nego i zbog načina na koji je on uspješno, tečno i koherentno prezentiran. Ovo je izložba koja ispunjava svoj cilj – upoznavanje posjetitelja s cijelim spektrom djela iz umjetnikovog opusa. Iz galerije ćete izići osjećajući mješavinu zadivljenosti i tuge zbog zanemarenosti ovog umjetnika, osjećajući potrebu da nekome ispričate što ste vidjeli, s nadom da ćete prenijeti svoje iskustvo drugima. Kao što to ja upravo sada činim.