Autorica: Anja Ivić

Iako nas vremenska prognoza u zadnje vrijeme podosta zbunjuje, mnogi od nas već naveliko sanjaju o ljetu, mirisu mora i zvuku zrikavaca. S druge strane, kolone suncem opijenih turista koji hodočaste do najgoreg restorana u mjestu zasigurno nisu veliki plus nama kao promatračima cijele situacije, ali što se može. Neki od naših najboljih hotela nastali su u ekspanziji turizma i turističkih objekata iz razdoblja šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, prilikom takozvanog boom-a turističke arhitekture. Osim gradnje duž obale, gradilo se i na otocima i manjim mjestima, koja su zahvaljujući tim objektima uspjeli zaprimiti toliki broj gostiju. Jedno takvo je Bol na Braču, poznat po prekrasnom Zlatnom ratu i brojnim nagradama za najbolje turističko mjesto u svojoj kategoriji. Procvatom drugih hotela s popratnim sadržajima (zašto bi se kupali u moru kada imamo bazen i koktele) i prednostima šarma privatnog smještaja, prvi od takvih hotela u Bolu, hotel Bijela kuća, ostao je zapušten i na sramotu svom trenutnom vlasniku – državi.

Naime, hotel je izgrađen 1936. godine te je služio kao sjemenište i gimnazija za potrebe dominikanskog samostana koji je u samoj blizini hotela. S Drugim svjetskim ratom prelazi u vlasništvo Općine Brač te se koristi za zbrinjavanje ranjenika, a potom kao đački dom. Godine 1963. ugovorom između Općine Brač i dominikanskog provincijata prelazi u vlasništvu Općine, koja ga iste godine dodjeljuje poduzeću Zlatni rat. Gradi se pet dodatnih paviljona, hotel živi i diše punim plućima kao pionir bračkog i bolskog turizma. Još jedan rat predstavlja pauzu u razvoju hotela koji postaje dom izbjeglicama, nakon čega je posve zaboravljen. S gledišta naše struke, zanimljiva činjenica ovog hotela je da ga je projektirao Lavoslav Horvat, jedan od članova grupe Zemlja i autor brojnih arhitektonskih projekata. Primjerice, projektant je crkve Gospe od Zdravlja u Splitu, ali i jedan je od autora arhitektonskog projekta i razrade za Dom HDLU-a na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu. Što se tiče hotela Bijela kuća, ta decentna i ponosita arhitektura je u preveć prašumskom okolišu da bi se sa fotografija uspjela iščitati detaljnija arhitektonska analiza. Prednja strane gleda prema moru i jednostavnim je pročeljem otvorena prema plaži tik ispred hotela. Stražnja strana prošarana je stubištima, prozorima, vratima, danas i neukusnim natpisima, te se otvara prema zelenilu iza hotela i uređenom igralištu. Zacijelo je najljepši dio prostrana terasa koja ulazi duboko u okoliš, stapajući se s njim.

Iako na nekim fotografijama hotel djeluje masivan, na licu mjesta stječemo drugačiji dojam upravo zbog prozračnosti njegove strukture i brojnih otvora koji su velika prednost ili, s druge strane, jedan od načina provaljivanja kojim su se mnogi okoristili. Objekt, koji danas izgleda kao izgubljen slučaj, upisan je i u Registar nepokretnih spomenika kulture u Splitu pod br. RST-892, te su zbog istog brojni stanovnici malog otočkog mjesta apelirali na vlasti da se pobrinu za objekt ili, ukoliko za njega nemaju interesa, prodaju isti ulagaču koji bi ga barem doveo u pristojno stanje.

Razbijeni prozori, smeće na svim stranama pa i u hotelu, uništen interijer, išarani zidovi… To je sadašnjost hotela Bijela kuća, djela slavnog Lavoslava Horvata. Glas o sramotnom stanju otišao je toliko daleko da se i po raznim internetskim stranicama nailazi na članke, što na hrvatskom, što na engleskom jeziku, koji opisuju Bijelu kuću kao kuću strave. Iza jednog linka krije se čak cijela galerija propalih turističkih objekata Republike Hrvatske. Opisuje se i u hotel Belvedere Splitu, Dječje lječilište u Krvavici (prije dvije godine napokon stavljeno pod zaštitu) i brojni drugi. Pisci tekstova iskreno se čude našoj ignoranciji prema ovim objektima, ispisuju njihove sudbine i prilažu nevjerojatne fotografije za koje bi, da ne znamo da se radi o našoj državi, rekli da su snimljene na otocima pogođenim nuklearnom katastrofom.

Iako u toj plejadi zaboravljenih, a još uvijek korisnih građevina hotel Bijela kuća i nije najveća ili najbolja građevina, smatram da je nekad učinkovitije krenuti od malih mjesta prema većim slučajevima i onima od općeg značaja za cijelu zajednicu. Dičenje predivnim morem, prirodnim atrakcijama i dalmatinskim štihom koji se pokušava stvoriti svugdje na našoj obali u raznim turističkim objektima (pa i u nedavno kritiziranom Hotelu Andrija u Šibeniku) a tamo gdje to zaista imamo –  puštamo da zamre. Osim što ne shvaćamo želju turista za iskrenim i izvornim, ne shvaćamo ni kako upotrijebiti, očuvati i cijeniti naše preostalo bogatstvo, što se jasno vidi iz fotografija. Žalosno je jedino da se takvi primjeri protežu diljem Lijepe naše, no mi znamo najbolje. Iliti riječima jednog splitskog uglednika, ,,…srušit ćemo Dioklecijanovu palaču i sagradit’ jednu još stariju!”