Autorica: Lea Horvat

Kakva su druga, za naše prilike relevantna iskustva organiziranja i strukturiranja studentskih kongresa? Postoje li momenti koje bi vrijedilo „kopirati“? Koje su teme i teorijski okviri omiljeni među izlagačima naše generacije? (Čak 86.) Kongres studenata povijesti umjetnosti njemačkoga govornog područja (KSK) koji se od 15. do 18. svibnja ove godine održavao u Münchenu (Ludwig-Maximilians-Universität) ilustrativan je primjer koji me potaknuo na razmišljanje o navedenim pitanjima, ali i o strategijama provedbe jednog (ekonomski i stručno) uspješnog kongresa. KSK je pokrenut 1968. godine i održava se u polugodišnjem ritmu (u zimskom i ljetnom semestru), a odabir sveučilišta domaćina vrši se dva semestra unaprijed. Sveučilišta-kandidati predstavljaju svoj potencijalni program, nakon čega se plenumski donosi odluka o najpogodnijem kandidatu. Više je studenata izrazilo žaljenje za „zlatnim vremenima“ u kojima je postojala prava konkurencija i interes za organizacijom Kongresa; ove je godine samo tim iz Triera podnio kandidaturu i dobio pravo organizacije Kongresa u ljetnom semestru akademske godine 2014./2015.

Tema münchenskog Kongresa, „Da schau her! Präsentation als Form und Inhalt“ (u slobodnom prijevodu „Pogledaj ovamo! Prezentacija kao forma i sadržaj“), kao i većina tema iščitanih iz arhiva prošlih kongresa (primjerice, Mostovi, Periferija, Art will save us, Portret), dovoljno je otvorena za uključivanje najrazličitijih epoha, pristupa i medija, ali istovremeno omogućava i potiče konstruktivno promišljanje teme. Ista crvena nit provlačila se i kroz fakultativne sadržaje, posjete izložbenim prostorima (Alte Pinakothek, Kunstverein München, Campoi Gallery) s fokusom na strategije prezentacije koje su autori i autorice postava nastojali kritički elaborirati.

Letimičan pogled na teme izlaganja u programskoj knjižici ipak je ilustrativan za definiranje žarišta interesa nove generacije: vremenski najraniji period dotaknut u izlaganjima bio je 16. stoljeće (serija grafika Maartena de Vosa i događaji u Antwerpenu 1577. godine), mnogo su prostora (očekivano) dobili suvremeni umjetnici i umjetnice (Hiroshi Sugimoto, James Turrell, Taryn Simon), od medija su posebno omiljene fotografija i novi mediji. Vremenski pomak odražava nova kretanja u interpretaciji i organizaciji studija povijesti umjetnosti: na njemačkim se sveučilištima srednji vijek i ranija razdoblja sve češće proučavaju samo na odsjecima za arheologiju. Izražen interes za kritički pristup kustoskim praksama (queer teorije, problematizacija Documente 13 ili pak Panorame u Leipzigu koja prezentira Bitku naroda iz 1813. godine) dijelom se svakako može objasniti zadanom temom Kongresa i izložbom kao njezinim najdoslovnijim utjelovljenjem. Nekoliko se predavanja dotaknulo fenomena popularne kulture (izlog kao model prezentacije, povijesnoumjetnički te kulturološki pristupi fenomenu haute cuisine), a tom je polju bilo blisko i moje izlaganje o modelima stanovanja prezentiranima u jugoslavenskom Elleu od 1969. do 1971. godine.

Među izlagačima našli su se studenti preddiplomskog i diplomskog studija, netom diplomirani studenti i doktorandi koji su na raspolaganju imali dvadeset minuta (vremenski okvir koji je često bez upozorenja studenata-moderatora i dvostruko prekoračivan), s deset minuta rezerviranih za raspravu nakon svakog izlaganja. Za razliku od hrvatskog studentskog habitusa njemačka se sveučilišta mnogo snažnije oslanjaju na interaktivnost, diskusije i aktivno sudjelovanje studenata, što se očituje kako u nastavi, tako i u funkcioniranju Kongresa. Komentari su često imali izraženu kritičku oštricu, a rasprave su se u užim krugovima nastavljale i nakon izlaganja (nakon izlaganja pristupile su mi kolegice iz Leipziga i Züricha koje se također bave socijalističkim kulturnim naslijeđem i uz pivo smo nastavile diskusiju). Naličje atmosfere plodnih diskusija zaprepašćujući je omjer izlagača koji u slobodnom stilu drže predavanje i onih koji dramski čitaju („betont lesen“) svoje tekstove: otprilike na devet „čitača“ dolazi jedan „govornik“.

Glavne lokacije održavanja Kongresa reprezentativni su prostori s arhitektonskim pedigreom, kulise koje većina studenata i studentica povijesti umjetnosti doživljava kao bajkovito radno okruženje. Bršljanom obrasla klasicizirajuća zgrada Središnjeg instituta za povijest umjetnosti s atrijem skulptura u istom stilu smještena je u mirnoj uličici u srcu Münchena, a na sebi nosi i tragove nacističke prošlosti (klinove o koje su bile ovješene svastike).

Centralna građevina fakulteta, djelo arhitekta Friedricha von Gärtnera u Rundbogenstilu, u unutarnjem stubištu spaja više reprezentativnih, na momente i bizarnih elemenata, poput predimenzionirane kupole i orgulja, a učionice krase ogromni lučno zaključeni prozori. Takva je službena strana Kongresa potpuno u skladu s imidžem Münchena kao jednog od najskupljih (neki bi dodali, i najuštogljenijih) gradova u Njemačkoj, otmjene protuteže Berlinu. S druge strane, neslužbeni su sadržaji bili suprotnog karaktera i u skladu sa studentskim standardom. Kongres funkcionira bez kotizacije, KSK snosi troškove prijevoza izlagača i svim sudionicima (kako izlagačima, tako i slušačima) pronalazi smještaj kod studenata i studentica povijesti umjetnosti reducirajući tako troškove organizacije i istovremeno potičući nova poznanstva.

Valja istaknuti da su studentska izlaganja samo jedan dio Kongresa; implicitna je funkcija stvaranje mreže studenata povijesti umjetnosti na nacionalnoj razini s pretenzijama širenja i na druge zemlje. KSK je mjesto rasprave o aktualnom obrazovnom sustavu i usporedbe različitih studijskih programa na fakultetima diljem Njemačke (obrazovna politika nije centralizirana, već je u nadležnosti saveznih država) te stvaranja i predstavljanja različitih studentskih inicijativa. Jedan primjer zajedničkog projekta jest stručno putovanje koje funkcionira po principu razmjene studenata dvaju gradova. Domaćini pružaju smještaj te kreiraju program za goste koji uključuje stručne ture po gradu u kojima volonterski sudjeluju i profesori grada domaćina. Ne bi li se takav model mogao primijeniti i na hrvatske ili regionalne odsjeke povijesti umjetnosti, primjerice, na relaciji Zagreb-Rijeka, Beograd-Zagreb i slično?  Također, inkluzivna politika koju KSK zastupa otvorena je kako prema srodnim strukama (arhitektura, dizajn) tako i prema sudionicima iz drugih zemalja, pod uvjetom da je jezik izlaganja njemački. Prilika za iskustvo iz prve ruke stiže već u nadolazećem zimskom semestru: domaćin – Heidelberg, tema – „Ansichtssache“ („Stvar nazora/shvaćanja“). Prijave su otvorene do 31. kolovoza.