Autorica: Anja Ivić

Svjedočimo čestim raspravama o promjeni i propasti što kulturnog, što medijskog i svakojakog podneblja kojeg smatramo našom bližom sredinom, dok se u našu zbiljsku okolinu tek ponekad istinski zagledamo. Zgrada Nade Dimić nekadašnja je tvornica, uglovnica na križanju Ulice kneza Branimira i Erdödyjeve. Spomenik industrijske arhitekture promijenio je mnoge vlasnike, a njegov daljnji razvoj u rukama trenutnih vlasnika zabrinjavajuće stagnira. Bila je dom tvornicama Penkala-Moster, TOZ Penkala, Elektroton, Jugoton i Croatia Records, u privatnom vlasništvu i trenutno u vlasništvu više dioničara. Godine 1993. privatizirana je, a 2000. godine napuštena. Projekt je arhitektonskog ureda Hönigsberg & Deutsch (njihovi projekti su i negdašnja Tvornica papira te Paromlin i Bubara, koji se bore sa sličnim problemima), a današnji izgled preinaka je Rudolfa Lubynskog (projektant stare Nacionalne i sveučilišne knjižnice na Marulićevom trgu) iz 1919. godine.

Nazvana po junakinji Narodnooslobodilačke borbe, uglovnica crveno-sivog pročelja s velikim, jednostavnim prozorskim otvorima nekoć je bila reprezentativan primjer industrijske arhitekture, a sad je ruglo susjedstva te poneki čak predlažu njezino rušenje. Čine je prizemlje i tri kata, od kojih je zadnji odijeljen istaknutim vijencem. Također, zona između trećeg kata i krovnog vijenca je tamnije boje. Vertikale njezinih ugaonih dijelova i središnjeg dijela s ulazom rizalitno su istaknute u odnosu na ostale dijelove zgrade. Središnji istaknuti dio sastoji se od tri prozorske vertikale, a u najvišoj su zoni pravokutni prozori polukružno zaključeni, dok su ostali pravokutnog oblika. Središnji dio zgrade urušio se 2007. godine prilikom kopanja jame za podzemnu garažu susjednog poslovnog centra, a sad je na tom dijelu parking – ne brinite, pod video nadzorom. Također je doživjela nekoliko požara, nakon čega su uslijedili manji popravci. Plan je bio smjestiti dvadesetak loft stanova, s visokim stropovima i bez pregradnih zidova, no do realizacije nije došlo, a nije proveden ni projekt shopping centra. Trud konzervatora za njezinim očuvanjem u ovakvim uvjetima pravi je Sizifov posao, s obzirom na nagađanja o nepostojanju dozvola za poneke već izvedene radove, odnosno pogreške. Članci na internetskim portalima, stari nekoliko godina, više puta spominju da javnosti planovi nisu niti predočeni, nego tek šturo objašnjeni.

Zbog prirodnog, nazovimo ga, hendikepa arhitekture – potrebe za investitorom – ponekad nam preostaje zaista malo prostora za djelovanje. Industrijski kompleks nesretnim je spletom okolnosti završio tragičnom sudbinom i potencijalom bačenim u vjetar, u rukama onih koji nisu bili pretežito zainteresirani ili nisu imali sredstva za njegovu revitalizaciju. Zaista nije lako smoći potrebno za ispunjavanje takvih ambicioznih planova, no zašto se onda uopće ulazi u takve pothvate, kao guske u maglu? Ili o tome treba pitati one koji su predali predmet rasprave u takve ruke? Tužno je koliko se toliko toga očekivalo, da bi sad možda i bili sretni da u tom prostoru pod neonskim svjetlima odlazimo u kupovinu, opravdavajući se onom „bolje išta nego ništa“. Tragikomedija ovog slučaja mogla bi nam svrnuti pozornost na veo ignorancije oko nas kojeg nikako da se riješimo. Kunemo se u tradiciju dok je, s druge strane, na dnevnoj bazi uništavamo. U isti koš stavljam i autore grafita na prozorima i na zidovima zgrade, kad je očito da već postoji zid namijenjen njima – nasuprot same zgrade Nade Dimić.

Odlascima u brojne druge europske gradove divimo se njihovoj kulturi i ljubavi prema istoj, a vraćajući se doma ne donosimo sa sobom nijednu naučenu lekciju. Povijest, kultura i djelatnost predaka jedni su od stavaka našeg identiteta bez kojih ne možemo i smatram da smo obvezni čuvati ih. Oni su stvorili kulturno pamćenje pomoću kojeg uspješno – ili manje uspješno – vrednujemo umjetnička djela koja nastaju ili su nastala u našem domu, smještajući ih u socijalni kontekst odgovarajućeg doba. Toliko toga oko nas propada da ne znamo odakle bi krenuli, ali to ne znači da bi zaista trebali dignuti ruke od svega i praviti se kao da problem naprosto ne postoji. Svako umjetničko djelo individualna je priča koja ima svoju esenciju zbog koje je ljubimo, a ako ne to, makar nam pruža nekakvu estetsku ugodu. Ukoliko samo počnemo ili nastavimo uništavati, očekujemo li i od budućih naraštaja da uništavaju naše? Nadam se da nam nije suđeno upasti u takvu kolotečinu sebičnosti gdje svijet slijepo podređujemo isključivo potrebama vlastitog vremena smatrajući ih najboljim, brišući tragove prijašnjeg, a jednog dana ćemo čangrizavo reagirati na iste poteze mlađih generacija. Arogantno je i sebično smatrati da možemo bez poštovanja i ikakvih granica djelovati u formiranim cjelinama čija je vrijednost pozamašna. Naravno da se ne radi samo o zgradi Nade Dimić, nego nju uzimam kao reprezentativan primjer sve češće pojave u vremenu dosta surovom i nezahvalnom za kulturu. No, zar ne govori svaka generacija da je prije bilo bolje? Ako probamo nositi teret vremena i balansirati s njim što bolje na leđima, možda ćemo tako i zaplesati. Što se tiče Nade Dimić, zasigurno da zgrada poput nje od nečega i sama mora živjeti i da mora imati namjenu koja bi je ispunjala. Bez namjene, građevina poput ove ostaje prazna ljuštura osuđena na propast, samo čekajući da je vrijeme pregazi. Propada materijalno, estetski i značenjski, dok javnost prebacuje krivnju s osobe na osobu, ne shvaćajući da su mnoge od tih građevina, javno vlasništvo. Mnoge su nam izmakle, no za prolivenim mlijekom se ne plače, ali može se štošta iz toga naučiti. Nisam pobornik slijepog vjerovanja da će Nadi Dimić preko noći biti vraćen stari sjaj ili da će možda biti namijenjena galerijskom prostoru, ali barem se nadam da ćemo je početi cijeniti ukoliko više ništa ne možemo za nju učiniti. Zgrada Nade Dimić zaista je samo primjer nečega čime će se mnogi od nas jednog dana baviti i za što će se boriti, te smatram da bi trebali razvijati svijest i određenu osjetljivosti za slučajeve slične ovom. Vrijedno je promišljati, predlagati i jednog dana hrabro djelovati u skladu s našim, ali i prošlim vremenima, ne ugrožavajući nijedno, a ako smo i bespomoćni, zapamtimo, nada ipak umire zadnja.