Ines Ivić, 5. godina povijesti umjetnosti 

Otkako su u proljeće 2011. godine počeli ratni sukobi na Bliskom Istoku, veliki se broj arheoloških nalazišta i muzeja našao u srcu sukoba. Građevine i lokaliteti koji nisu uništeni, našli su se na meti pljačkaša koji su počeli krasti sve što su mogli ponijeti: antičke skulpture iz Palmire, koja je već pretrpjela oštećenja u tenkovskim napadima; keramiku iz muzeja u Raqqi, brojne votivne skulpture, nakit, mozaike, manuskripte i sve ostale predmete umjetničke vrijednosti iz višetisućljetne povijesti Sirije koji mogu postići dobru cijenu. Međunarodni savjet za muzeje (ICOM) objavio je Crvenu listu ugroženih predmeta, s ciljem sprječavanja krijumčarenja, a koja služi za ilustraciju kategorija kulturnih dobara koja bi se mogla naći ponuđena na brzorastućem crnom tržištu. No dosad su u zapadnim medijima vijesti o stradavanju kulturne baštine i dobara u potpunosti zanemarene.

 

Krađa umjetnina kao dio ratnog plijena poznata je još od vremena Aleksandra Velikog, koji je nakon pobjede nad Darijem III. trijumfalno ušetao u njegov šator te pokupio sve vrijednosti, uključujući perzijske tapiserije i zlatnu kadu u kojoj je proslavio pobjedu. U antičkom Rimu trijumfalna povorka je obavezno sadržavala i kola koja su pokazivala ratni plijen, što najbolje pokazuje Titov slavoluk u Rimu.  Nakon osvajanja Korinta 146. g. pr.Kr. Emilije Paulus je na 250 kola utovario grčke slike i kipove.

Prilikom procesa protiv Gaja Vera, nekadašnjeg pretora, Ciceron mu predbacuje pohlepu zbog krađe umjetnina na Siciliji, pri čemu poznati govornik ne kritizira sam čin krađe, nego Veru predbacuje što je sve zadržao za sebe. Navodno ga je Marko Antonije dao ubiti nakon što je uporno odbijao vratiti neke umjetnine. Ciceron mu suprotstavlja primjere Emilija Paulusa i Lucija Mumija Ahaika koji nisu plijen koristili da ukrase svoje domove, ali i Scipiona Emilija koji je nakon osvajanja i pljačke Kartage vratio Sicilijancima sva dobra koja su im Kartažani oduzeli. To je bila prva restitucija umjetnina u povijesti.

Većini će ljudi među prvim asocijacijama biti događaji iz prošlog stoljeća: Hitlerov plan za Furherov muzej u Linzu, prazni muzeji diljem Europe i naravno, Monuments Men, grupa američkih stručnjaka koji su u post ratnim godinama nastojali pronaći, spasiti, inventarizirati i vratiti većinu djela otuđenih s okupiranih područja.

Stoljeće ranije, u svom pohodu na Europu, Napoleon je pomno birao remek djela koja će biti izložena u Louvreu te je oformio posebnu komisiju koja je imala zadaću procjenjivati i sakupljati djela. Otuđivanje djela je bio učinkovit način podizanja morala i pokazivanja moći. U ono doba, francuska vojska je bila izmorena brojnim bitkama, slabo hranjena i loše plaćena, pa su vojnici krali manje predmete koje im je bilo lakše prodati: vaze, manuskripte, nakita i satove. Prilikom zauzimanja Papinske Države Napoleon je prisilio Papu da potpiše Tolentinski ugovor kojim mu daruje stotinu slika, vaza, poprsja i osamdesetak skulptura, među kojima su bili i Laokontova skupina i Apolon Belvederski. I još je osiromašeni Papa morao snositi troškove otpreme djela u Pariz. Nakon pada Napoleona, većina djela je vraćena, dok su neka zauvijek ostala u francuskim muzejima.

Učestale krađe odvijale su se i tijekom Američkog građanskog rata, što je na kraju primoralo predsjednika Abrahama Lincolna da potpiše takozvani Lieberov kodeks (Lieber code) koji propisuje i ograničava ponašanje vojnika u ratu, pri čemu su se dva članka, 36. i 46., odnosila na kulturna dobra i njihovu zaštitu i sprječavanje krađe. Upravo je ovaj kodeks pridonio kodifikaciji ratnog prava.

Članak 36. Ako umjetnička djela, knjižnice i kolekcije koja pripadaju neprijateljskoj naciji ili vlasti, mogu biti sklonjena bez oštećenja, vladar osvajačke države ili nacije može narediti njihovo oduzimanje za dobrobit cijelog naroda. Krajnje vlasništvo će biti određeno potpisivanjem mirovnog sporazuma.

Članak 46 – Časnicima i vojnicima nije dozvoljena zloupotreba njihove pozicije i moći u neprijateljskoj zemlji u svrhu stjecanja osobne koristi.

Film Monuments Men, koji je izašao u kinima početkom godine, ponovno u fokus pozornosti stavlja problem brojnih umjetnina oduzetih tijekom Drugog svjetskog rata, ali i pitanje restitucije djela koja još nisu vraćena prvim vlasnicima. Premda je film baziran na činjenicama i ilustrira požrtvovnu misiju šačice američkih stručnjaka (u stvarnosti ih je zapravo bilo nekoliko stotina), krajnja realizacija pokazuje naivnu i površnu interpretaciju dijela povijesti u kojem su sudjelovale brojne organizacije i pojedinci diljem Europe, a ne samo osam američkih stručnjaka. Nakon filma ostaje nam dojam da su u ovoj misiji američki vojnici imali jednu jedinu misiju – spašavanje temelja kulture moderne civilizacije. No priča iz druge perspektive djeluje malo drugačije. Manje je poznato da su u Njemačkoj, tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, Amerikance posprdno nazivali USA – Uhren stehlen auch, jer su krali sve čega su se mogli domoći, lako prenositi i brzo prodati. Redatelj filma (isti onaj koji se zalaže za vraćanje Mona Lise Italiji) je u potpunosti izostavio slučajeve poput onoga u Quedlinburgu, kad su pred sam kraj rata iz ove opatije, koja je bila pod nadzorom američkih snaga, nestali vrijedni objekti, među ostalim manuskripti i relikvijari, koje je otuđio narednik Joe T. Meador. To što ih za života nikad nije pokušao prodati, govori nam da su njemu ove umjetnine bile svojevrsni statusni simbol, predmet užitka kojim se hvalio pred prijateljima nakon povratka iz rata. Priču je raspleo novinar New York Timesa, Wiliam Honan, nekoliko godina nakon što su poručnikovi nasljednici, očito u neznanju, na tržištu ponudili vrijedne predmete od kojih su neki iz Njemačke došli vojnom poštom.

Ono što Honan kroz svoj istraživački rad pokazuje je pohlepa muzeja i ostalih institucija koji su se pokušali domoći ovog blaga premda su znali otkud potječe. Cijela priča se i aktualizirala kad je prvi ponuđeni manuskript kupila Državna kulturna fondacija Zapadne Njemačke 1990. godine. Naposljetku, 1993. godine većina predmeta je vraćena u Quedlinburg, dok se dva još uvijek nalaze na nepoznatoj lokaciji u SAD-u. Danas, za razliku od ranijih stoljeća, postoje međunarodni zakoni koji određuju restituciju umjetnina, no nepostojanje međunarodnih arbitrira i stručnih komisija koji bi je olakšali samo produžuju ovu neslavnu epizodu

Od početka američke invazije na Irak i sukoba u Siriji  trgovanje antikvitetima koji potječu s Bliskog istoka je u sve većem porastu pa je upravo to izvor novca kojim se financiraju teroristi, zajedno s trgovinom opijumom i naftom od koje dolazi glavnina novca. Većina antikviteta je ukradena iz muzeja ili galerija, a sve češća su i  neovlaštena iskapanja na arheološkim lokalitetima koja vrši lokalno stanovništvo za bolje ustrojene terorističke organizacije koje ih dalje preprodaju, najčešće preko Libanona i Hezbollaha. Prošle godine je lokalni ribar iz Gaze u plićaku pronašao brončanu statuu Apolona koja je ubrzo postala taocem Hamasa, a koji ju je pokušao prodati ni manje ni više nego preko e-Baya za 500 000 dolara!!! Pri tom nijednom od rijetkih arheologa na ovom ratnom području nije bilo dopušteno vidjeti statuu, a kamoli napraviti izvještaj trenutnog stanja i plan restauracije.  Po izgledu statue na fotografijama, stručnjaci su zaključili da je vjerojatnije da je pronađena na kopnu (sjetimo se samo u kakvom je stanju bio naš Apoksiomen kad je pronađen), te se prava lokacija pronalaska pokušava skriti kako bi se izbjegle rasprave o vlasništvu.

Novinari Reutersa i The New York Timesa već su pisali kako se Islamska država (IS), zločinačka tvorevina koja kontrolira teritorij u Iraku i Siriji, financira djelomično i novcem koji dolazi od nezakonite prodaje starina tvrdeći tako da Zapad tj. kolekcionari umjetnina nesvjesno financiraju teroriste. Iračke obavještajne službe tvrde da je IS dosad u Iraku utržio više od 36 milijuna dolara samo od prodaje artefakata s više od 4,500 arheoloških nalazišta koja su pod njihovom kontrolom. Nisu oni jedini koji na ovakav način pokušavaju doći do novca. Novinar The Sunday Timesa je imao priliku iz prve ruke posvjedočiti kako izgleda pokušaj prodaje sirijske baštine kada se u Beirutu pretvarao da traži umjetnine za prodaju na zapadno tržište. Ponuđeno mu je 11 poprsja iz Tadmura i antičke staklene zdjelice po cijeni od 6 tisuća funti. Potražnja za predmetima s Bliskog istoka je tolika da su se čak počele javljati i krivotvorine. Dobar dio preprodavatelja čine upravo izbjegli Sirijci koji u tome ne vide ništa sporno jer umjetnine pripadaju Siriji i sirijskom narodu pa je i jedino pravedno da ih prodaju sami Sirijci. No, postavljaju nam se dva pitanja: Tko ih kupuje i zašto? i Kako spriječiti daljnju devastaciju i uništavanje višetisućljetnih kultura?

Među kupcima se uglavnom nalaze kolekcionari sa Zapada te bogataši iz Zaljevskih zemalja, Kine i Japana koji iskorištavaju situaciju kako bi za svoje zbirke nabavili ključne primjerke za daleko manju cijenu nego što bi im bila regularna tržišna vrijednost. Situacija je otišla toliko daleko da se čak iskopavanja, koja potvrđuju satelitske snimke, vrše po narudžbi. S kolapsom ekonomije Sirijcima nije preostalo ništa drugo nego kopati. Predmeti su se počeli javljati i na aukcijama na zapadu, a pitanje je vremena kada će se pojaviti i na policama muzeja. Muzeji se drže pravila da dok god netko ne dovede u pitanje podrijetlo pojedinih predmeta, njihova nabava je legitimna. A samim time i izlaganje očima javnosti. Michel al-Maqdissi, ravnatelj Odjela za arheološka istraživanja pri Općoj upravi za antikvitete i muzeje sirijske vlade, oštar je u svojim kritikama koje prvenstveno adresira na UNESCO, predbacujući im da su se prekasno aktivno uključili u rješavanje postojećih i sprječavanje mogućih problema. Jedna od mjera koja ova krovna organizacija za očuvanje baštine predlaže je školovanje carinika u susjednim zemljama kako bi se spriječilo krijumčarenje, no šteta je već učinjena. Prema mišljenju al-Maqdissija, UNESCO je zagušen birokracijom zbog koje na kraju potrebna pomoć uopće ne dolazi do aktivista na terenu. Brojne nevladine organizacije se bore osvijestiti javnost o sve većem priljevu artefakata u zapadne zemlje prvenstveno izradom kataloga i popisivanjem predmeta koji bi svoje podrijetlo mogli imati u Siriji ili  Iraku, ali i na licu mjesta nastoje spasiti knjižnice i muzejske zbirke premještanjem u trezore banaka i podrume.

Naravno, situacija je kompleksna, no organizacije, predvođene UNESCO-m trebale bi promišljati na koji način pomoći i spriječiti oskvrnjivanje na licu mjesta, jer udaljavanjem predmeta iz arheološkog konteksta se oduzima njihova vrijednost i gube dragocjeni podatci ne samo za sirijsku prošlost, neko i svjetsku, jer se radi o području gdje je civilizacija rođena, o kulturnoj kolijevci svih naroda.

UNESCO bi mogao razraditi plan edukacije i financiranja stručnjaka koji će, kad se jednog dana borbe stišaju, moći aktivno sudjelovati u restauraciji baštine jer je Sirija pogođena odljevom mozgova, a za školovanje nove generacije stručnjaka treba 10 do 15 godina, kako tvrdi al-Maqdissi.

Lamentiranje o zemlji koja je po nekima daleko i o umjetninama i baštini koja nije naša može se činiti uzaludnim, ali prisutna potreba za osvještavanjem o nestajanju tragova i dokaza na kojima je zasnovana naša civilizacija  očito nije dovoljna.

Trenutak u kojem ćemo se svi osvijestiti doći će prekasno i nećemo imati što ostaviti u naslijeđe generacijama koje dolaze. Hoćemo li se za koju godinu diviti grčkim vazama, rimskim mozaicima i islamskoj keramici u muzejima diljem Europe, dok će muzeji Bliskog istoka zjapiti prazni? Je li zadržavanje umjetnina pod izlikom da u zemlji iz koje potječu neće biti izloženi i tretirani kao u onoj u kojoj se sad nalaze dovoljno dobro opravdanje? Kritizirati pojedince koji na rubu egzistencije rasprodaju svoju djedovinu dok bilo bi bezobrazno, ali oštru bi kritiku trebalo adresirati na organizirane pljačkaše i preprodavače, carinike koji gledaju kroz prste spomenutima, i naposljetku, sve one koji kupuju predmete za koje postoji i najmanja sumnja da su ilegalnog podrijetla. Prema podacima UNESCO-a, razmjer razaranja u Siriji je toliki da se ne može usporediti ni s čim prije. Pa dok čekamo da UN uvede zabranu trgovanja sirijskim artefaktima po uzoru na zabranu trgovanja iračkim iz 2003. godine, ovaj bi tekst najbolje bilo zaključiti riječima već citiranog al-Maqdissija o stanju sirijskog kulturnog naslijeđa: Virtually nothing is left!

Svi koji žele više znati o temi mogu posjetiti dolje navedene stranice:

http://www.unesco.org/new/en/safeguarding-syrian-cultural-heritage/

http://conflictantiquities.wordpress.com/