Autor_ica : Lea Horvat
2.godina diplomskog studija
©Schwules Museum
Parafraza pjesme grupe CocoRosie kojima se u refrenu pridružuje Antony and The Johnsons osim u naslovu ovoga teksta našla se i na naslovnoj stranici programske knjižice Schwules Museuma za ljeto 2013. godine te najsažetije (i najpopularnije) objašnjava što Schwules Museum jest. Korištenje njemačke riječi „schwul“, pridjev koji označava homoseksualnu osobu (uglavnom muškarca) i često ima pejorativno značenje, taktika je samosvjesnog autoetiketiranja i redefiniranja negativnoga značenja koju su osnivači Muzeja uzeli kao polaznu točku u formiranju profila nove institucije. S druge strane, to je često kritizirano ime i relikt prvotnog fokusa Muzeja na pitanja isključivo muške homoseksualnosti. S vremenom područje djelovanja Muzeja širi se, isprva na lezbijsku problematiku, da bi se danas težilo kulturološkoj analizi raznovrsnih seksualnih identiteta, odnosno približavanje kratici LGBTIQ.
Priča Schwules Museuma započinje 1984. godine kad ogroman uspjeh izložbe Eldorado: povijest, svakodnevica i kultura homoseksualnih muškaraca i žena u Berlinu od 1850. do 1950. godine u Berlinskom muzeju potiče kustose na osnivanje Društva prijatelja Schwules Museuma čime započinje muzejska institucionalizacija homoseksualnosti. Muzej je do 1994. godine uvelike imao improvizacijski karakter, a te se godine seli na Mehringdamm, u srce Kreuzberga, četvrti u kojoj homoseksualna zajednica, zajedno s imigrantima i umjetnicima, čini znatan dio populacije. Ove je godine Schwules Museum otišao korak dalje u profesionalizaciji i institucionalizaciji: zahvaljujući sredstvima iz fondova EU realizirana je selidba u sâm centar Berlina, četvrt Tiergarten, desetak minuta od Potsdamer Platza.
©Wiewiorra Hopp Schwark Architekten
Dinamičan tranzicijski proces u Muzeju istovremeno se odvija na nekoliko razina: relociranje u (simbolički) prostor mainstreama podiglo je niz novih pitanja u organizaciji, razmjerima (tematskog, sadržajnog) širenja djelokruga Muzeja, ali i u njegovu političkom pozicioniranju. Taj proces odražava i trenutan stalni postav (u očekivanju novog koji će ga smijeniti početkom 2015. godine) pod naslovom Transformation koji tematizira (često nepotpunu i nelinearnu) transformaciju homo- i transseksualnih identiteta kroz društvena uređenja od kaznenoga djela preko atrakcije do normalnosti.
©Schwules museum
Ipak, zasigurno se već pitate, čime se taj muzej točno bavi? Koji tip eksponata i narativa prezentira? Isto se pitaju i njegovi posjetitelji, a neka od mojih omiljenih pitanja su: Možemo li povesti djecu? (da; štoviše, u stalnom postavu mjesto su, zahvaljujući kontroverzama oko rodnoga identiteta jednog od njih, našli i Teletubbiesi, a redovito se organiziraju i posebna vodstva prilagođena različitim uzrastima školske djece) i Izlažete li pornografiju u stalnom postavu? (ne, osim ako aktove per se ne ubrajate u opscene uratke). Da bi se odgovorilo na pitanje o misiji i viziji Muzeja, treba u vidu imati i druge dvije ključne institucije koje izlažu LGBTIQ problematiku: GLBT History Museum u San Franciscu i Leslie Lohman Museum of Gay and Lesbian Art u New Yorku. Fokus muzeja u San Franciscu je povijest LGBT populacije, a njegov smještaj, u četvrti Castro, tik uz trg nazvan po njegovu nekadašnjem homoseksualnom gradonačelniku, Harveyju Milku, ima sličnu poziciju uljuljkanosti u zajednicu i društvenu ulogu kao što je to bio slučaj u počecima Schwules Museuma. Leslie Lohman Museum pak ima profil sličniji umjetničkoj galeriji.
Schwules Museum programski je između dviju spomenutih institucija (s kojima nerijetko i surađuje). Njegova bi se intencija najbolje mogla opisati kao pokušaj pričanja o kulturnoj povijesti, odnosno, društvena situacija prezentirana kroz prizmu pretežno umjetničkog i popularno-kulturnog vizualnog materijala koji varira od tradicionalnih umjetničkih djela preko aktivističko-umjetničke djelatnosti i dokumentacije do artefakata popularne kulture. U stalni su postav tako uključene autogram-karte slavnih transvestita-zabavljača iz doba Weimarske Republike, fotografije zapadnoberlinskog undergrounda 1980-ih godina viđene kroz kameru njegovih protagonista Petre Gall i Rüdigera Trautscha, grafike koje ilustriraju antičke mitove s elementima homoseksualnosti, skice homoseksualaca iz tipologije mentalnih bolesti napisane u XIX. stoljeću, ulja na platnu homoseksualnih umjetnika koji su utočište našli na Capriju i mnogi drugi heterogeni artefakti.
©Schwules Museum
Uz stalni postav muzej ima i prostor za dvije povremene izložbe, biblioteku s medijatekom i arhiv. Dosadašnje su izložbe također obuhvaćale raznovrsna područja: preispitivanje seksualnih identiteta na filmu (Pier Paolo Pasolini, Greta Garbo, Marlene Dietrich), filozofe relevantne (ne samo) za LGBTIQ populaciju (Michel Foucault, Ludwig Wittgenstein), popularne kao i zaboravljene njemačke umjetnike (Jochen Hass, Jürgen Wittdorf), preispitivanje suvremene umjetničke scene, politička pitanja (AIDS, homoseksualnost i nacizam, homoseksualnost u DDR-u, povijest lezbijskog života u tom razdoblju, Lezbijka.Židov.Gay. – pitanje dvostruke stigmatizacije u razdoblju nacizma), ali i popularno-kulturne fenomene (homoseksualnost i BRAVO!).
U kontekstu programa Muzeja osobito je zanimljivo pitanje političnosti i oblika društvene angažiranosti. Temeljna ideja o pravu na izbor vlastitoga rodnog, spolnog i seksualnog identiteta, njihova jednakovrijednost i odbijanje biološkog koncepta prirodnosti jasno su i dosljedno postulirani kako u izložbenom prostoru tako i iza kulisa: Muzej se jasno prezentira kao institucija sa jasnim stavom. Odbija se urinarna segregacija, posebna se pažnja pridaje raznim varijantama inkluzivnosti, od pristupačnosti svih prostora muzeja za osobe u invalidskim kolicima do jezičnog inzistiranja na politički korektnim rodnim oblicima i korištenju gender gapa, poput Freund_in (prijatelj_ica). Donja crta označava prostor između dvaju rodova koji olabavljuje binarnu rodnu strukturu, a sličnu ulogu ima i asterisk uz pojam trans* (koji je mjesto našao i u logu Schwules Museuma) signalizirajući pluralizam seksualnih identiteta. S druge strane Muzej nema istaknutu mobilizacijsku i aktivističku ulogu: 65% publike čine strani turisti, a mainstreamizacijom njegova angažiranost također doživljava duboke promjene koje ne teku uvijek bez diskusije i nesuglasica.
©Schwules Museum
Kao i većina nedržavnih institucija skromnijeg budžeta koje djeluju u kulturnoj sferi, i Schwules Museum uvelike se oslanja na rad (često dugogodišnjih) volontera i praktikanata. Volonteri su na redovitim mjesečnim sastancima informirani o svim djelatnostima i odlukama Muzeja te su pozvani na raspravu i davanje prijedloga, svi imaju pravo na besplatan ulaz u kulturne institucije članice DMB-a (Njemačkog saveza muzeja) i ICOM-a, a jednom se godišnje organizira i kolektivni izlet, ove godine u ženski koncentracijski logor Ravensbrück.
Od opcija za praksu u Muzeju, studenti povijesti, arhivistike, bibliotekarstva, povijesti umjetnosti, rodnih studija i srodnih područja mogu izabrati jedan od triju programa prakse: biblioteka, arhiv, ured (rad na izložbi, odnosi s javnošću). Moj rad u potonjem odjelu uključivao je najrazličitije djelatnosti, poput komunikacije s novinarima i posjetiteljima, diskusija s kustosom i suradnje u postavljanju izložbe, pisanja i korigiranja tekstova za programsku knjižicu, newsletter i slično, fotodokumentiranje događanja u Muzeju te sistematizaciju i arhiviranje tekstova o Muzeju objavljenih u medijima. Interdisciplinarno okruženje te transparentan radni prostor još su jedan od aduta ovoga praktikuma u kojem praktikant nije osuđen na jednosmjernu i zatupljujuću komunikaciju s fotokopirnim uređajem, kuhanje kave ili repetitivan rad bez uvida u funkcioniranje cjeline, a zauzvrat, Schwules Museum ne ostaje tek mrtvo slovo u životopisu.
