Anđelko Kaser student je Modnog dizajna na Tekstilno tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Rođen je 1988. godine u Doboju u Bosni i Hercegovini. Od malena pokazuje interes za umjetnost i modni dizajn te poveden time 2004. godine upisuje srednju školu  “Škola učenika u privredi” u Banja Luci, smjer tekstilni tehničar. Tijekom svog školovanja ostvaruje uspjeh u raznim izložbama – Izložba modne ilustracije u sklopu “Noć muzeja” u Narodnom muzeju Republike Srpske, Izložba modne ilustracije u Ministarstvu obrazovanja i sporta Republike Srpskete natjecanju za mlade inovatore “Nikola Tesla” Banja Luka na kojem 2007. godine osvaja srebro za modnu inovaciju.  Nakon srednje škole 2008. godine seli se u Zagreb gdje upisuje Tekstilno-tehnološki fakultet. Tijekom svog studija sudjeluje na radionici sa dizajnerom Luis De Gamom, na Tjednu dizajna u Laubi te LIFT by Perwool natjecaju kao jedan od osam finalista u sklopu Sajma mode. Godine 2013. sudjeluje na 8. Modnom ormaru te osvaja prvo mjesto od međunarodnog žirija. Sljedeće godine svečano otvara 9. Modni ormar.

Možeš li nam za početak reći odakle ljubav prema modi i modnom dizajnu?

Pa ispočetka, dok sam bio dijete, sam htio biti slikar ili kipar, moj otac se bavio time kao mlad i imao je dosta iskustva u tim poljima pa je i na mene prenio taj gen, ali ljubav prema modnom dizajnu se pojavila kad sam imao otprilike 12 do 13 godina kad su proradili i mamini geni za estetiku i estetiku odijevanja. Odrastajući u Doboju u Bosni i Hercegovini u poslijeratnom razdoblju, prijatelji iz ulice i ja smo se igrali jednog dana te smo izrezali iz novina sliku Jelene Karleuše. Počeli smo precrtavati njeno tijelo i ”oblačiti” je u razne kombinacije, čime bismo dobivali gotove modele nje obučene u te naše kreacije. Kako su u društvu bila tri strijelca, počeli smo crtati sve više i rodila se zdrava konkurencija. Primijetio sam da mi dizajn odjeće ide i zatim sam dobivao pohvale od drugih ljudi, pogotovo žena, te sam shvatio da me upravo modni dizajn veseli.

Spomenuo si da si iz Doboja, kako si se odlučio upravo na fakultet u Zagrebu?

Završio sam srednju školu ”Škola učenika u privredi” u Banja Luci, smjer tekstilni tehničar i počeo sam razmišljati o fakultetu, pogotovo o Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Premišljao sam se između Zagreba i Beograda, ali sam uvijek bio zapadno orijentiran te sam se odlučio za Zagreb iako to nije bila laka odluka niti odluka koju sam s radošću donio. Izgradio sam život u Banja Luci i nije mi se bilo lako preseliti, razmišljao sam i da upišem medicinu te se posvetim plastičnoj kirurgiji, što je također vid dizajna! Odlučio sam ipak pokušati upisati dizajn da jednog dana mogu reći da sam probao. Došao sam na prijemni ispit dosta opušten, neopterećen te – često kažem – kao jedini koji nije htio upasti, jer sam se zapravo želio vratiti u Banja Luku. Na prijemnom sam crtao dosta opušteno i iskreno te sam uspio upisati bez plaćanja, 29. od njih 30. Shvatio sam da je to prilika koju ne mogu odbiti te sam se preselio u Zagreb!

 

Smatraš li sada da je to bio pozitivan korak i jesu li ti tokom studiranja na fakultetu nametali određenu estetiku ili stil? 

Zaista mogu reći da je to bilo pozitivno iskustvo, koje ne bih mijenjao, i da mi na fakultetu nisu ništa nametali, dapače. Uvijek svatko o svom fakultetu ima neku lošu riječ i da uvijek ima pozitivnih i negativnih strana, dobrih i loših zadataka. Ja sam došao iz manje sredine i iz srednje škole u kojoj sam bio jedan od rijetkih koji je tu srednju školu upisao jer je htio pa je ovo bilo ”s magarca na konja”. Odjednom sam došao u svijet u kojem sam mogao vidjeti crteže drugih i usporediti se s njima, u svijet gdje su ljudi imali iste interese kao i ja, dok smo u srednjoj školi više šivali. Zato sam i zaostajao u nekakvoj teoriji kad sam tek došao na fakultet. Tu dozu zdrave konkurencije na fakultetu sam shvaćao dosta pozitivno i to je zapravo otvaralo moju kreativnost malo po malo. Gledaš kako netko drugi napravi crtež pa se trudiš i ti svoj poboljšati i radiš na sebi. Također, profesori nam nisu ništa nametali, znali su reći ukoliko vam ne ide crtanje figure postavite je kao križ, a ukoliko ide, razraditeje. Poticali su našu kreativnost.

U srednjoj školi, koliko smo shvatile, niste imali nikakve kreativne predmete?

Pa i ne baš, predavali su nam većinom tehničari te je i smjer bio takve prirode. Čak me je jedna profesorica htjela poslati psihologu zbog jednog mojeg crteža. Naime, na satu smo radili crtanje u paintu i ja sam figuru nacrtao odjevenu u haljinu jako naglašenih bokova, poput Diorovih haljina samo nekoliko godina prije toga! Također sam figuri na prsa dodao grudnjak koji je bio stožastog oblika, poput Madonninog iz 80-ih samo sa oblikom torte. Kad usporedim taj crtež sa svojim kasnijim radovima ovaj mi se čini kao dosta običan. Kad sam došao na prijemni na TTF, nacrtao sam taj isti crtež za jedan od zadataka i primili su me!

Spomenuo si da ti je renesansa najdraže razdoblje, zašto?

Sva razdoblja su lijepa za sebe, ali mislim da je renesansa zaista revolucionarna. Osim samih materijala i modela odjevnih predmeta koji su bili prelijepi, koji su imali pregršt detalja i jako puno ručnog rada i na to ne treba puno trošiti riječi, to je očigledno, ono što je meni posebno fascinatno u vezi renesanse je psihologija i futurizam u renesansi. Oni su voljeli neke stvari koji mi sada afirmiramo, primjerice, platforme od 30 centimetara. Posebno cijenim renesansne žene koje su imale tu volju da se toliko posvete modi i zapravo toliko pate zbog mode u jednu ruku. U današnjem dobu je moda dosta prolazna, potrošna i komercijalna pa me fascinira takav odnos prema modi gdje se žena dotjeruje po više sati da bi otišla samo na čaj ili na doručak. Također ti korzeti i ogromne krinoline su zaista bili neudobni i teški i smatram da su žene trebali imati ogromnu ljubav prema tome da bi se tome toliko posvetile i toliki dio dana potrošile na to.Vjerujem da su dizajneri i krojači bili pravi umjetnici u renesansi te da su bili cijenjeni i da su mogli živjet od svog rada. Upravo se o tome radi i moja prva kolekcija ”Trapped Freedom”, čiji naslov govori o tome kako odjeća koja možda fizički sputava – zapravo daje slobodu izražavanja. Smatram se na neki način i futuristom pa sam u toj kolekciji spojio dosta toga, od viđenja mode do raznih materijala i medija. Kolekcija je sastavljena od instalacija, renesanse, časnih sestara i vitezova. Dosta različitih smjerova i razdoblja ali se na kraju nekako uspjelo saliti u jednu kolekciju.

Kako je došlo do toga da si u svoju kolekciju uklopio namještaj? 

Inspiracija je došla od posjeta jednoj izložbi na drugoj godini fakulteta. U sklopu jednog predmeta morali smo ići pogledati izložbu i neke dijelove nje uklopiti u kreacije, što je odlično, jer je kreativno i jer nas je natjeralo da idemo na izložbe, dok bi svi studenti vjerojatno radije vrijeme provodili na kavama. To je bio prvi put da sam se susreo sa takvim instalacijama, budući da u Doboju i Banja Luci nisam imao prilike vidjeti takve izložbe. Tu je bilo raznih cijevi kroz koje su šetali mravi i slično, tako genijalne, a opet jednostavne stvari, upravo ono što mene oduševljava. U jednoj zasebnoj tamnoj, hladnoj prostoriji stajao je jedan stari, oronuli stol koji je zapravo stajao na četiri čaše, a na njegovoj sredini su bili posloženi stari hrđavi ključevi. Kad sam ušao u tu sobu uhvatila me jeza, naježio sam se i shvatio da je ta instalacija odnosno taj stol prodro do mene. Promatrao sam stol na kojem su se još uvijek vidjeli otisci prstiju ljudi koji su ga koristili i vidio te priče njegovih bivših vlasnika i slojevitost te povijesti na njemu. Počeo sam razmišljati kako bi to uklopio u kreaciju i došao do ideje da stavim manekenku u taj stol i udahnem mu život, meso, prokrvljenost. Naravno, gdje kreacija dotiče tijelo treba postojati nekakva prilagodba materijala i počeo sam razmišljati o tome također. Prvi crtež koji je nastao u sklopu tog predmeta je kasnije postao i ona kreacija sa stolom koju sam predstavio na 8. Modnom ormaru i kreacija iz koje je proizašla cijela kolekcija. Iz tog crteža sam sam sebi pokazao tu neku svoju unutarnju morbidnost koju nisam ni znao da imam! Ostali djelovi namještaja u kolekciji su birani na osnovu toga koliko svojim oblikom i siluetom pašu uz tijelo čovjeka. Znao sam da će jednog dana taj model biti dio moje prve kolekcije, zatim sam čuo i pjesmu koju sam htio u sklopu prve kolekcije i sve se tako posložilo. Stol je inače stol moje pokojne bake po kojoj sam i dobio ime. On je iz Drugog svjetskog rata i u njemu je skrivala pšenicu za teških vremena, pa i on ima stvarnu priču koju ja znam kao i stol na spomenutoj izložbi instalacija.

…I onda si se prijavio na Modni ormar.

Da, onda sam se pet dana prije isteka roka odlučio prijaviti na Modni ormar, prijavio se i prošao! Počeo sam izrađivati tih pet modela koje sam i predstavio i taj rad je trajao mjesec dana od nula do dvadeset i četiri. Radio sam s mamom i tatom, koji su mi dosta pomagali i također dosta truda uložili u tu kolekciju. Svaki od modela koji sam napravio sam i sam isprobao, jer nisam imao modele kraj sebe, a morao sam provjeriti funkcionalnost tih modela. Istina, nisu baš kreacije s kojima se može ući u tramvaj i ljudi bi vas čudno gledali da ih nosite po gradu, ali morale su imati osnovnu nosivost da bi manekenke mogle biti mobilne po pisti. Što se tiče cipela, radio sam platforme visoke 15 centimetara po inspiraciji na platforme iz renesanse. Cipele, pogotovo štikle, su mi inače jako drag i intrigantan dio modnih kombinacija. Kaže se da su oči ogledalo duše, ja mislim da su cipele definitivno ogledalo osobnosti. Možemo se odjenuti u nešto obično, udobno, jer to taj dan zahtijeva od nas, ali cipele uvijek pokazuju nešto naše osobnosti. Jako volim štikle i dizajn cipela i bio bih se spreman odreći dizajna odjeće jednog dana u svrhu dizajniranja isključivo cipela. Također, mislim da osoba kad se podigne na tih 15 centimetara osjeća zaista elegantnije, dostojanstvenije i u neku ruku moćnije i to je osjećaj koji je jedinstven.
Što se tiče Modnog ormara, često me pitaju jesam li očekivao pobjedu. Istina je da sam ušao u to sve bez očekivanja, ali priželjkivao sam nekakvo mjesto čisto zbog svojih roditelja kao nekakva nagrada i potvrda njima da sam na dobrom putu. Oni su otkidali od sebe da bi dali meni i uložili u mene i moje obrazovanje i htio sam im vratiti, bio sam najviše sretan što je ta zaista neočekivana pobjeda toliko njih razveselila. Nakon tog uspjeha na Modnom ormaru mogu zaista reći da sam ušao u to s velikim rizikom, ali izašao s puno toga naučenog. Svojim kreacijama sam modele zarobio u tu zaista tešku modu ali sam ih i oslobodio, jer sam im dao tu slobodu izraza kroz te modele. S druge strane, bio sam sretan što je djevojka koja je nosila tu kreaciju sa stolom zaista to htjela nositi i što sam vidio na njoj tu istu volju koju su imale žene u renesansi oblačeći te teške, glomazne krinoline.

Jednom si rekao da svaki tvoj rad ima poruku i pitanje?

Da, tako je, to je dosta primjenjivo na moju drugu kolekciju. Moja druga kolekcija, zove se T.wo. To je skraćeno za ”to women” odnosno ”ženama”, ali i pokazuje redni broj dva budući da je to moja druga autorska kolekcija. Inspiracija je došla od jednog nasumičnog razgovora sa curama sa fakulteta u kojem je jedna od njih spomenula kako želi miran obiteljski život sa nekim malim kreativnim poslom. To je meni bilo zaista čudno na prvi pogled i nisam mogao sebi predočiti da se netko može time zadovoljiti, pogotovo sa svim bombardiranjem medija o uspješnim i snažnim ženama koje su uvijek prikazane kao karijeristice sa aktovkama i sretne u životu iako su same, a ako ne,  uspješno balansiraju obitelj i karijeru. Našao sam se ja u toj poziciji da u sebi osuđujem, pa sam se počeo pitati koliko vrsta tih snažnih žena ima i što su uopće te snažne žene. Što je uopće feminizam koji se i sam jako promijenio. Kakav je danas položaj onih žena koje odabiru obitelj kao svoj vid karijere. Feminizam je zašao u pojedine radikalnosti, a smatram da krajnosti bilo čega i radikalnost u bilo čemu nije dobra. Pa tako kako svaki moj dosadašnji rad graniči između umjetnosti i odjevnog predmeta u svakoj kolekciji, u svakom konceptu se provuče neko pitanje i propitkivanje današnjeg društva u kojem živimo, a i poruka, npr. u kolekciji T.wo je poruka o jednakosti spolova , uvažavanju majčinstva i prestanku nasilja nad ženama. Tako da sam za tu kolekciju uzeo poznati motiv iz slikarstva – vaze sa cvijećem. U tom konceptu mi je vazna predstavljala nametnute okvire društva, kako patrijahata tako i feminizma, sa kojima se današnje žene bore. Dok mi cvijeće, točnije ruže, predstavlja unutrašnji bunt, snagu, ali i ljepotu svake žene. Pa tako na tim haljinama imamo pucanje vaze i izviranje ruža, koje su dugo bile potisnute i sad polako prodiru na površinu.

Bi li se nazvao avangardnim umjetnikom?

Pa, mislim da se još uvijek ne bih nazivao! Ne želim se smještati u kalupe ni u okvire, sada radim ovo što radim, a možda sutradan poželim dizajnirati nešto puno jednostavnije, nosivije i minimalistično. Moje dosadašnje kolekcije su zaista avangardne, ali mislim da je previše tako unaprijed govoriti. Zasad bih ipak rekao da sam ”um” od umjetnika. Inače, sve ideje razvijam u na putu doma budući da se vozim sedam sati pa imam dosta vremena za razmišljanje.

Da li ubrzo dolazi nova kolekcija?

Ideja se krčka, ali je još nisam počeo razrađivati. Sad sam u nekim drugim projektima. Privodim faks kraju, osmišljavam kampanju za aktualnu kolekciju T.wo itd. Ali i nova kolekcija ce doći na svoj red, sigurno.

Koji su ti modni uzori, ukoliko ih imaš?

Moji modni uzori su Dior zbog svoje klasike i elegancije, Alexander McQueen, jer je pomaknuo granice time da je ukazao da one zaista ne postoje. Kad bi me upitali zašto ću staviti stol ili stolicu na model znao sam im reći da ukoliko McQueen može staviti instalaciju na haljinu da mogu i ja staviti namještaj na manekenku. Zatim John Galliano zbog svoje teatralnosti. Od mlađih dizajnera sviđa mi se rad Garetha Pugha koji je dosta na tragu McQueena, iako sa manje boje.

Kako komentiraš domaću scenu?

Znam dosta mladih ljudi sa naše scene i imao sam prilike vidjeti njihov rad. Mislim da imamo odličnih mladih dizajnera i da bismo imali fantastičnu scenu da naši dizajneri imaju veću financijsku moć za iskreniji i manje opterećen rad, jer to je na kraju ono što je stručni žiri prepoznao u mom radu na Modnom ormaru i ono što ja prepoznajem u radu drugih. Istaknuo bih Zigmana, Nevenku Buzov, Anu Bogdan i Coded Edge (Silvio Ivkić i Jure Perišić).

I za kraj, što misliš koje bi zvijezde sa naše estrade mogle nositi tvoje kreacije?

Pa mogao bi raditi sa svima, ali uz prilagodbu svakom klijentu zasebno. Za ovo do sada napravljeno naravno Jelena Karleuša. Dalje, Josipa Lisac i možda Severina. Iako, Severinu više vidim u ovim cvjetnim kreacijama. Još jedna osoba za koju mislim da bi to mogla nositi je Ana Nikolić. Za visoku modu zaista treba biti dovoljno jaka ličnost sa jasno izgrađenim stavom, a i ja od mnogih modela pa i revije napravim predstavu, jer sam dosta okrenut toj kostimografiji. Zato ove moje kreacije zasada mogu nositi neke izgrađene, snažne žene za koje se nadam da ću jednog dana i kreirati.