Odsjek za komparativnu književnost

Tomislav Kurelec – gospo`n i Profesor

Kažu da nije baš umjesno i pristojno kada nekog više fizički nema na ovom svijetu pisati o pokojniku baš pretjerano iz osobne vizure. No, u ovom slučaju drukčije ili barem djelomično drukčije - ne mogu. Ne zato što sam s gospo´n Kurelcem, kako sam ga oslovljavao, bio neki veliki prijatelj ili sam si s njim do kasno u noć bistrio o raznim temama. Putevi su nam se, međutim, tijekom svih ovih godina previše puta križali, a da bih ta raskrižja mogao oproštajno preskočiti.

Pulski festival u prvom desetljeću ovog milenija. U press-centru sjedim zajedno sa skupinom mladih filmskih kritičara nakon jutarnje projekcije za medije. I s Tomislavom Kurelcem. Hrvatski film tek je malo dignuo glavu iz ponora mračnih devedesetih. Refleksivno, mi mladi kritičari, odgojeni na lošim kinematografskim devedesetim, i dalje smo prilično nabrušeni na aktualne dosege domaćega filma. Gotovo da smo i zločesti prema nečemu što nakon godina kome pokazuje znakove života. Nije sad bitno tko je tada od nas mladih kritičara sjedio u press-centru tog vrelog srpanjskog dana. Nije bitno ni o kojem smo filmu razgovarali žučno prije pisanja teksta – a zarad valjda potvrde osobnog mišljenja – zgražajući se nad njegovim umjetničkim dosezima. U jednom trenutku, Tomislav Kurelec koji dotad nije sudjelovao u razgovoru okrene se prema nama i kaže: „Čujte, meni to uopće nije tako loše”. Nastane muk. A nakon toga muka nije bilo druge nego navečer otići u Arenu ponovno pogledati film i tek nakon toga u kasnonoćnim satima pisati kritiku. Istina, moje se mišljenje o predmetnom filmu nije previše promijenilo ni nakon drugog gledanja filma. Ali riječ Tomislava Kurelca morala se slušati. Iz puno razloga, od kojih sam možda i ključni otkrio tek ovih dana kad ga više nema.

Za lik i djelo gospo´n Kurelca - za razliku od brojnih kolegica i kolega koji su se od njega oprostili proteklih dana, a od kojih su ga neki imali privilegij oslovljavati s Tomice – saznao sam takorekuć zaobilazno. Potkraj osamdesetih boravio je u selu i na otoku moga djetinjstva snimajući za Televiziju Zagreb nastavak dokumentarcaŽivile male skule koji se bavio o(p)stankom male seoske škole u novim vremenima, ali i amaterskom skupinom koja je proslavila tu školu i donijela joj nagradu Sedam sekretara SKOJ-a te je upravo jedna njihova predstava tematizirala (ne)mogućnost preživljavanja takvih škola. Tek kasnije ću, kad uđem u svijet filma, saznati da je to bio zadnji film kojeg je Kurelec potpisao kao redatelj nakon kratkog ostvarenjaPlavi svijet (1969.) i dokumentaraca (...i sve je dobro, 1971.),Dvije godine poslije (1973.) teKrećite se sasvim slobodno (1976.). No, mnoge sam podatke o Kurelcu doznavao tek kasnije i usputno jer ih on, samozatajan i pomalo introvertiran, nikad nije odavao ili nedajbože da se njima hvalio. Sudjelovanje u raspravama u i oko legendarnog Vladekovog stola u zagrebačkoj kavani Korzo i sjajni urednički doprinosi samo su neki od njih. O nizu sjajnih filmskih i filmoloških tekstova, o njegovom doprinosu kazalištu i kazališnom publiciranju da ne govorimo.

Kad sam se za film počeo zanimati zapelo mi je za oko njegovo ime u emisiji Moderna vremena 1990. godine. Profesija će nas, međutim, vrlo uskoro ponovno spojiti ako onu priču o malim školama, budući da sam i osobno sudjelovao u nekima u ranije spomenutih predstava, uzmemo kao nultu točku tog spajanja. Jedan je telefonski poziv i jedan probni tekst bio dovoljan da mi Kurelec omogući prvu pravu kritičarsku priliku u Vijencu Matice hrvatske. Da, bio je to onaj Vijenac Vladimira Gotovca i Andreje Zlatar gdje mi je omogućen punokrvni ulazak u svijet filmske kritike na istim stranicama s, primjerice, danas našim uglednim filmologom Nikicom Gilićem. Tekstovi su se u to doba još fizički na disketama nosili u redakciju, a svaki susret s gospo`nom Kurelcem, svaka njegova škrta, ali iskrena pohvala sažeta u rečenici „Dobro je” i potom otisnuti tekst za mene su bili uvijek novi karijerni vrhunac. I zato onaj napor ponovnog gledanja istog filma u Areni.

Kad sam došao raditi na Hrvatski radio, Kurelec je već davno otišao na televiziju održavajući devedesetih godina, u ne baš poticajnoj okolini, visoku razinu njezina filmsko-prikazivačkog segmenta.Vijenac je otišao nekim svojim putem, sretali smo se usput na prisavskim hodnicima i u Puli, a nešto češće kad mi je Petar Krelja u nasljedstvo ostavio autorsku filmsku emisiju na Prvom programu Hrvatskoga radija i kada se Tomislav Kurelec neumitno nametao kao sugovornik i bespogovorni ekspert za češku i poljsku kinematografiju. No, rekao bih ipak da je prije svega volio onu hrvatsku, i to na neki nevin, gotovo roditeljski način kako se vole djeca kojima baš ne uspije u životu, koja krenu stranputicama i zaglave pa svake njihove uspjehe valja slaviti i nježno ih zbog njih pomilovati. Ta je ljubav svakako vidljiva u knjiziFilmska kronika – zapisi o hrvatskom filmu koju su 2004. godine suizdali AGM i Hrvatsko društvo filmskih kritičara koja nam ostaje i kao svojevrsni povijesni dokument o kinematografskoj povijesti zemlje. Bilo bi, međutim, krajnje nepravedno zaobići i osebujan Kurelčev novinarski doprinos gorućim tematikama domaće kinematografije. Uostalom, upravo se strukovna novinarska udruga oglasila u povodu njegove smrti spominjući ga kao jednog od svojih najdugovječnijih članova. Dovoljno je baciti oko na nekoliko njegovih kolumna uVijencu u kojima se, primjerice, bavi odnosom prikazivača prema holivudskom i europskom filmu (Europa i Hollywood, Vijenac, broj 162), starim/novim konceptima Pulskog filmskog festivala (Što je nama Pula?,Vijenac, br. 192)ili dvojbama ususret donošenju nacionalnog kinematografskog zakona i uspostave filmskog fonda (Korak do stvaranja kinematografije, Vijenac, broj 284) i lako ćete shvatiti koliki je taj doprinos bio i zašto je povijesno važan.

Tek nakon odlaska tog skromnog čovjeka doznao sam jednu iznimno važnu stvar iz njegove biografije koja puno objašnjava. Tri je godine, od 1968. do 1971. predavao na Odsjeku za komparativnu književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta, dakle na mjestu gdje je 1965. i diplomirao. Nisam znao, a tek sam sad shvatio da ta mirnoća i suzdržanost iz kojih se probijaju valovi erudicije i znanja vjerojatno dolaze iz te njegove kratke profesorske karijere. Cijeli moj život Tomislav Kurelec je zapravo za mene bio onaj arhetipski ideal profesora s velikim P. I zato mi nije ni trenutka žao onog ponovnog gledanja istog filma u Areni. I da, ona škola o kojoj je snimio film i dalje, unatoč otočnoj depopulaciji, postoji, a to mu nisam stigao reći budući da smo se, zbog njegovog narušenog zdravlja, sve rijeđe sretali. Zbogom gospo`n Kurelec! Zbogom Profesore!

Ivan Žaknić