Odsjek za komparativnu književnost

Tomislav Kurelec (Karlovac, 1942 ‒Zagreb, 2024)

ODLAZAK KOMPARATISTA I VETERANA HRVATSKE FILMSKE PUBLICISTIKE

Završnicu ovogodišnjeg Pulskog filmskog festivala, središnjeg godišnjeg skupa hrvatske filmske zajednice i najvećeg izloga hrvatske srednjostrujaške kinematografije, uzdrmala je vijest o smrti Tomislava Kurelca, uglednog veterana hrvatske publicistike – kazališnog, književnog i filmskog kritičara i esejista, dramaturga, scenarista i redatelja, televizijskog i radijskog urednika, koji je slijedom svoga filmskokritičarskog i uredničkog posla itekako bio vezan uz Festival i hrvatski film, a i festivalci starijih generacija uz njega. No, Kurelec je prije svega, po svojem temeljnom zvanju, bio književni komparatist i romanist s diplomom zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Štoviše, u mladim danima, između 1968. i 1971, radio je kao asistent na Odsjeku za komparativnu književnost s perspektivom znanstvene karijere. Od nje je, međutim, vrlo brzo odustao, vidjevši sebe u mnogo dinamičnijem poslu novinara i publicista, pri čemu je u pojedinim razdobljima svoga radnoga vijeka pažnju dijelio između filma i kazališta (u kojem se u mladosti eksperimentalno okušavao i kao glumac, dramaturg i redatelj).

U percpeciji javnosti Kurelec je prije svega figurirao kao „filmski čovjek“. Tomu je, osim njegove višedesetljetne prisutnosti u raznorodnoj (novinskoj i časopisnoj) periodici, nedvojbeno pridonijela ona vidljivija – urednička ‒dionica njegove dugotrajne radijske i televizijske službe. Rano kritičarsko, teatrološko, književnoteorijsko i proto-filmološko društvo okupljao je u emisijama Trećeg programa Hrvatskoga radija (tijekom 1960-ih te od 1971. do 1986), a potom filmaško i filmološko u emisijama tadašnje Televizije Zagreb, koje je sam decentno i elokventno vodio (Jedan autor – jedan film, 1979–83; Moderna vremena, 1989–90). Iza televizijskih „kulisa“ Kurelec je pak samozatajno i znalački, izgledavajući stotine filmova godišnje, slagao filmski program za „obične“ gledatelje, pazeći na uravnoteženost umjetničkih i komercijalnih naslova, odnosno potencijalno edukativnih, kulturalno vrijednih i zabavnih filmskih sadržaja. Pritom je razvio i posebno zanimanje za istočnoeuropske kinematografije, pa je među kolegama slovio kao gotovo nezamjenjivi „stručnjak“ za poljski, češki i mađarski film.

Kurelčev život u filmu i s filmom, od početka 1960-ih pa praktički do prije nekoliko godina, bio je odveć dug da bi te specijalizacije zasjenile njegove uistinu široke interese. Stasajući uz rub stola koji su u kavani Korso dijelili domaći pioniri tzv. autorske kritike, okupljeni oko Vladimira Vukovića (Peterlić, Lisinski, Krelja, Papić...), inače njegovi kolege u mnogim tadašnjim redakcijama – od Studentskog lista i Poleta, preko Razloga, Mogućnosti i Telegrama, do Prologa, Republike i dr. ‒Kurelec je s jednakim žarom sudjelovao u kreiranju kanona redatelja i filmova te generacije, koji je obuhvaćao probrane holivudske autore, klasike i perjanice modernizma u europskoj kinematografiji, japanske filmaše... Otkrivalački filmofilski impuls osjećao se i u kasnijim desetljećima, u njegovim člancima iz „generacijskih“ časopisa poput Filma (1975–79)i Kinoteke (s kraja 1980-ih i početka 1990-ih)ili transgeneracijskog Hrvatskog filmskog ljetopisa. Prema vlastitom iskazu, višegodišnja suradnja s Varietyjevim međunarodnim filmskim godišnjakom, gdje je od 1993. do 2012. objavljivao pregledne članke o hrvatskoj kinematografiji, intenzivirala je njegovo kritičko-analitičko zanimanje za hrvatski film i probleme  domaće kinematografije, a njegova jedina autorska knjiga Filmska kronika: zapisi o hrvatskom filmu (AGM, Hrvatsko društvo filmskih kritičara, 2004), sa člancima objavljivanima u Vijencu i drugdje, potvrdila je i eksplicirala njegovo uvjerenje da se filmski kritičari prije svega moraju baviti vlastitom kinematografijom. U hrvatsku se Kurelec upisao i kao autor, potpisujući kao redatelj kratki igrani film Plavi svijet (1969), dokumentarne filmove …i sve je dobro (1971), Dvije godine poslije (1973), Krećite se sasvim slobodno (1976) i Živile male skule II (1989) te oko stotinu dokumentarnih TV emisija. Svojim je znanjem, kao urednik i/ili suradnik-pisac, pridonio i kapitalnim enciklopedijskim izdanjima Leksikografskog zavoda MK – Filmska enciklopedija I. i II. i Filmski leksikon, držeći se tema koje najbolje poznaje.

Stilske vrline Kurelčeva esejiziranja već su zarana honorirane nagradama za esej Poleta i Vjesnika (1968), dok je Nagradom Vladimir Vuković Hrvatskog društva filmskih kritičara za životno djelo potvrđena njegova cjeloživotna posvećenost filmu i pisanju o njemu – eruditska i elokventna, gospodski odmjerena i bezkonfliktna, nenametljiva i angažirana.

Diana Nenadić