Moc je u drzavi presla u ruke domacih aristokratskih obitelji. Raskol izmedu patricija i veceg dijela naroda postojao je i dalje.
Plebs je bila klasa gradjana s manjim pravima, uglavnom seljackog podrijetla. Kako su se razvijali zanati i trgovina, doseljavali su se i obrtnici i specijalizirani radnici. Posljedica je bila nastajanje cehova. Kako su cehovi rasli, kod slobodnih obrtnika, radnika i seljaka nastala je svijest o staleskom identitetu. Poticala ju je i jos uvijek cvrsto postivana zabrana braka izmedu patricija i plebejaca. Teznja plebejskih obitelji koje su se obogatile -- obitelji veleposjednika i trgovaca -- da se ukljuce u politicki zivot udruzila se s nezadovoljstvom ekonomski slabijih; nastala je interesna skupina.
Takozvanom borbom staleza plebejci su postigli uvodjenje sluzbe puckog tribuna, a postupno im se otvorio i pristup gotovo svim drzavnim sluzbama. Na kraju ovog procesa (287. pne) plebejci su postali ravnopravni: bili su punopravni gradjani, a zakljucci narodne skupstine imali su zakonsku snagu za citav narod. Ugledni plebejski rodovi pridruzili su se starom patricijskom plemstvu.
SENATORSKI STALEZ
"Struktura rimske drzave nuzno je vodila tome da u vodecim patricijskim ili plebejskim plemickim obiteljima ulaz u drzavnu sluzbu, dobivanje drzavnih funkcija i pripadnost senatu postanu samorazumljiva i cvrsta obiteljska tradicija. Tako je nastao vise-manje zatvoren krug obitelji ciji su clanovi redovno sjedili u senatu; bio je to prakticno senatorski stalez" (E. Meyer). Pripadnici ovog staleza vladali su javnim zivotom, zahvaljujuci svome utjecaju i iskustvu u javnim poslovima. Plemstvo po sluzbi doslo je na mjesto plemstva po rodu. Pri kraju republike rimska se drzava sve vise i vise pretvarala u plutokratsku oligarhiju, vladavinu nekoliko obitelji.
Kako je senatorima bilo zabranjeno bavljenje trgovinom i bankarstvom, njihovi su interesi bili usmjereni na zemljiste. Tako su citava sela i opcine postala ovisna o pripadnicima plemstva ekonomski, a time i politicki. U osvojenim provincijama poput Sicilije i Afrike senatorske su obitelji uzimale drzavnu zemlju u trajni zakup: nastali su veleposjedi (latifundije).
EQUITES
U imenu ("konjanici") jos se vidi vojno porijeklo: biti konjanik znacilo je biti imucan. U vrijeme rane republike ovaj su stalez cinili imucni rimski gradani u visoj vojnoj sluzbi. Nakon punskih ratova relativno snazan porast dozivio je sloj poduzetnika, veletrgovaca, bankara i zakupnika poreza; od njih je nastao stalez "nouveaux riches" ("tajkuna"). Ovome plemstvu po novcu pripadali su i plemici sa zemljom, oficiri i pravnici; svi zajedno ubrzo su postali utjecajna klasa izmedu senata i naroda.
PLEBS
naziv za ostale slobodne gradjane. Cak i kod ove skupine tradicija i vezanost uz moral predaka nadjacavali su teznju za promjenom drustvenog i socijalnog polozaja. Kako im je nedostajalo politickog iskustva i zrelosti, prepustali su politicko vodstvo clanovima starih rodova. Slijedili su onog plemica koji je obecavao da ce stititi interese malih ljudi.
Nakon punskih ratova zaostrile su se drustvene suprotnosti; mase seljaka koji su ostali bez posjeda doselile su u Rim. U glavnom je gradu nastao proletarijat. To je izazvalo socijalne, ekonomske i politicke probleme koje republika nije bila u stanju rijesiti.
Besplatna podjela zita za stotine tisuca nezaposlenih i povremenih radnika, mjera uvedena koncem republike, jest simptom nezavidnog ekonomskog polozaja osiromasenih masa u velegradu. I u carsko doba procjenjuje se broj primalaca zita na 200 000 do 250 000 osoba, ali vladari su velikim gradevinskim projektima plebsu osiguravali rad i zaradu.
Duznosnici u republici nisu primali placu, njihova je sluzba bila pocasna. Zbog visokih troskova izbornih kampanja i obavljanja sluzbe polozaja su se mogli prihvatiti samo pripadnici uglednih obitelji. Buduci da nije bilo strucne naobrazbe za drzavnu sluzbu, uspjesni su mogli biti samo pripadnici plemstva po sluzbi.
Obavljanje sluzbe uvijek je bilo vremenski ograniceno. Svaki duznosnik mogao je po isteku svog mandata biti tuzen zbog pogresaka tijekom sluzbe. Ovi uvjeti, zajedno s pravom veta puckih tribuna, trebali su stititi drzavu od diktatorskih teznji pojedinaca, a gradane od samovolje drzavnih organa.
Magistratus znaci ili sluzbu ili njezina nosioca, duznosnika.
Imperium: ovlast povjerena visim duznosnicima. Obuhvaca pravo obracanja senatu i narodu, pravo uhicenja gradana, poduzimanja mjera protiv duznosnika nizeg ranga i priredivanja auspicija.
Natjecaj za sluzbu: kandidat je u odgovarajucem roku objavljivao kandidaturu; ako bi bio prihvacen, noseci toga candida borio se za glasove biraca. Koncem republike nisu rijetka putovanja kandidata po italskim gradovima radi izborne kampanje.
Termin izbora: od Sule, u pravilu, srpanj.
Stupanje u sluzbu: za sve magistrate s izuzetkom kvestora i puckih tribuna, koji su svoje funkcije preuzimali ranije, 1. sijecanj.
Odgovornost: tijekom mandata duznosnici nisu mogli biti pozvani na odgovornost; to se moglo uciniti tek po isteku roka sluzbe.
Za razliku od kraljevske vlasti, konzulat je bio ogranicen rokom sluzbe (godinu dana) i podjelom ovlasti na dvije osobe. Kad bi doslo do suprotstavljenih misljenja, veto kolege onemogucavao je drugom konzulu da provede mjeru. Ravnopravnost konzula u sluzbi isla je do toga da su se u ratno doba iz dana u dan smjenjivali na mjestu vrhovnog zapovjednika. U Rimu su svakog mjeseca konzuli zamjenjivali jedan drugoga predsjedajuci senatom.
Zadace: pravo sazivanja senata i narodnih skupstina, te iznosenje zahtjeva za zakonima, briga za provedbu senatskih i narodnih zakljucaka, predsjedanje pri comitia centuriata (izbori). Konzuli su primali poslanstva iz inozemstva i dovodili ih po potrebi pred senat. Usto, imali su vjerske obaveze: izvodenje auspicija, rituali zrtvovanja i posvecivanja hramova. Konzuli su vojsku na terenu vodili samo do kraja III st. pne.
Sluzbena odora i insignije: toga praetexta (toga s sirokom grimiznom prugom), sella curulis (stolac na rasklapanje od slonovace), dvanaest liktora. Na bojnom polju konzul je nosio paludamentum, kratki crveni plast.
Consul designatus: izabrani konzul koji jos nije stupio na duznost.
Consulares: bivsi konzuli; oni su cinili posebnu, utjecajnu skupinu u senatu.
Porast upravnih zadaca trazio je stalnog zamjenika za konzula. Praetor urbanus odgovarao je za pravno stanje unutar grada i morao je udovoljavati zahtjevima vremena tumaceci pismeno fiksirano pravo. Pravne sporove izmedu rimskih gradjana i stranaca rjesavao je kasnije uvedeni praetor peregrinus.
Daljnje su pretorske funkcije bivale uspostavljene za pojedine novooformljene provincije.
Podrucje djelovanja: uz pravnu sluzbu pretori su u carsko doba i priredivali igre. Po isteku mandata upravljali su provincijama.
Sluzbeno znakovlje: toga praetexta, sella curulis, sest liktora.
(aedes -is f = hram). Ova je sluzba izvorno bila plebejska; u staro su doba nadzirali plebejsko svetiste na Aventinu. Dvojici plebejskih edila vec u IV st. pne pridruzila su se dva kurulska, birana iz redova patricija.
Zadace: nadzor nad cestama, javnim zgradama, vodovodima, termama i prometom. Edili su nadzirali i trznice, kontrolirali gradevinske radove i organizirali dovoz i raspodjelu zita. Prepusteni su im bili i nadgledanje i provedba javnih igara.
Znakovi funkcije: toga praetexta i sella curulis (samo za kurulske edile).
u rano su vrijeme bili na ispomoc konzulima (kao istrazni suci, quaerere = ispitati). Izvorno dvojica, broj im je porastao kako su se zadaci mnozili. Kvestura je bila najnizi stupanj cursus honorum.
Zadace: nadgledanje drzavnog arhiva i riznice (aerarium) u Saturnovu hramu, ubiranje poreza i kamata na drzavne zajmove od privatnih osoba, otplata drzavnih dugova, briga za poslanike i posebne goste. U carsko je doba postojala i obaveza izvedbe gladijatorskih igara.
Kvestori vojskovodja imali su vojne i sudske ovlasti, upravljali su ratnom blagajnom i logistikom. Kvestori u sluzbi drzavnih duznosnika bili su financijski cinovnici, a uz to su imali i sudske duznosti.
Drzava je nuzno morala ustanoviti imovno stanje i obrambenu sposobnost gradjana; to je dovelo do stvaranja cenzorske duznosti, neovisne od konzulata. Cenzori su ubrzo stekli toliki ugled da su kandidati za tu funkciju mogli biti samo bivsi konzuli.
Broj cenzora: dva.
Trajanje mandata: 18 mjeseci. Mandat zavrsava ritualnim ociscenjem gradana (lustratio) kroz zrtvovanje (suovetaurilia: prasac, ovan, bik).
Zadace: cura morum, nadzor javnog morala, provedba census civium (svakih 5 godina), formiranje drzavnog budzeta, popunjavanje senata, pravo iskljucivanja senatora iz senata zbog nemorala, pravo brisanja ekvita iz cenzusa ekvita.
Daljnje zadace: iznajmljivanje poreznih prihoda zakupnicima, briga za drzavne ceste, vodovode i hramove.
Znakovi casti: toga praetexta, sella curulis.
Ova je sluzba nastala u doba staleskih borbi; radi se o uspjehu revolucionarnih inicijativa plebsa. Funkciju su mogli obavljati samo plebejci.
Broj puckih tribuna: deset, u pocetku je broj bio manji.
Podrucje rada: osobni angazman tribuna stitio je gradanina od drzavne nepravde. Osoba duznosnika bila je nepovrediva (sacrosanctus); to je jamcilo njegov uspjesan rad. Veto puckog tribuna stavljao je van snage svaku mjeru bilo kojeg duznosnika ili senata. Tribuni su bili ovlasteni sazivati narodne skupstine, voditi ih i provoditi glasanje.
Po svrsetku staleskih borbi ugled puckog tribuna brzo je opao. Kasnije je sluzba cesto bila samo odskocna daska castohlepnim politicarima.
U posebno opasnim ratnim situacijama jedan od konzula bi, po nalogu senata, imenovao diktatora, koji bi potom preuzimao najvisu vojnu vlast. Diktatorov zamjenik bio je magister equitum (izvorno zapovjednik konjice). Kasnije je vojna funkcija diktatora postala sekundarna, i bivali su mu povjereni posebni unutarnjopoliticki zadaci.
Tijekom izvanrednog stanja mirovala su sva prava naroda i njegovih zastupnika, prava koja je ostvarivao temeljem republikanske slobode. Cak su i funkcije senata bile van snage.
Sula i Cezar ovu su moc zloupotrebili kako bi trajno dobili izvanredne ovlasti. Ovu sluzbu nije dobio vise nitko nakon Cezara.
Rok sluzbe: najvise pola godine.
Znak casti: toga praetexta, sella curulis, 24 liktora.
Za vise drzavne sluzbe postepeno je odreden strogo fiksirani red napredovanja u castima; takoder, ustanovljena je najniza dobna granica za pojedine sluzbe. Prije ulaska u proces napredovanja, pripadnik plemstva morao se potvrditi u nizim sluzbama, npr. kao svecenik ili u vojsci.
Visokim magistratima na raspolaganju je bila ekipa podredjenih cinovnika. Cesto se u literaturi spominju scribae (pisari, sekretari), apparitores (posluzitelji), a ponajvise liktori, pratioci najvisih duznosnika; sluzbeni znak potonjih bile su fasces (svezanj siba) sa securis (sjekirom).
Neven Jovanovic, Knjizevni seminar 2002/03 7
Natrag na stranicu Odsjeka za klasicnu filologiju.
Natrag na stranicu Filozofskog fakulteta Sveucilista u Zagrebu.