(Jules
Marouzeau, Einführung ins Latein.
Deutsche Übersetzung und Bearbeitung von André Lambert unter Mitwirkung von
Heinz Haffter, Zürich und Stuttgart: Artemis Verlag, 1966. (original:
1954.), pogl. XI.: Primjena latinskog jezika. Preveo Ivica Studenović)
Kada smo učinili sve da razumijemo neki latinski tekst i kada smo već povjerovali da smo došli do kraja svojih muka, ili pak zadovoljstava, preostaje još jedna poteškoća pri kojoj, obično zakazuje ne samo znanje nego i dobra volja: prijevod.
Prevođenje je tako teška zadaća da je se redovno đaci prihvaćaju bez ikakvih iluzija i pomire se s tim da umjesto nejasnog latinskog dadnu nerazumljivi njemački tekst. Prevođenje dovodi prosječnog učenika – kako je to jedan latinist rekao – do "ravnodušnog prihvaćanja apsurda". Ovu rezignaciju ilustrirao je – čini mi se René Doumic – jednom anegdotom: "To što si ti napisao", reče otac svom sinu, "nema nikakva smisla". "Ali tata", odgovori sin "pa to je prijevod!"
Kakva to zla kob osuđuje na neuspjeh prevođenje, tu aktivnost koja bi mogla biti krajnje korisna, a u odgojnom vidu možda od prvorazrednog značenja?
Prvo, latinski je težak jezik – čak više nego težak. Njegove su karakteristike strane njemačkom. On je izraz drugačijeg mentaliteta i zastupnik nama neobičnog načina razmišljanja. Sve to priječi jednostavnu transpoziciju koju živi jezici inače često dopuštaju.
Međutim, u većini se slučajeva latinskom prijevodu pristupa potpuno krivo, pa bi na tom području metodički savjeti mogli ponešto ispraviti.
Praktično, ja bih učeniku savjetovao da za početak pogleda tekst gotovo iz ptičje perspektive i da ne zalazi odmah u pojedinosti smisla, nego da općenito obuhvati sadržaj, da otkrije o čemu se zapravo radi. Kad se otkriju opće smjernice, može se prijeći na detalje primjenom ozbiljnije analitičke metode.
Naša metoda omogućuje dvije etape: razumijevanje i prevođenje. Naučiti razumijevati tako je široko područje da bi se o njemu mogla napisati knjiga. U jednom malom spisu (La traduction du latin) pokušao sam dati uvod i pregled problema koji su s tim povezani. Ovdje se sada na to neću vraćati.
Što se pak prevođenja tiče, prema našem uvjerenju, tu je bolje davati savjete nego nuditi recepte, a možemo ih pokušati ovako formulirati.
Prva opasnost koju treba izbjegavati je žurba, odnosno žurno pristupanje fazi prevođenja. Naime, učenici se rado i brzo odmah laćaju prevođenja – izgleda kao da su time opčinjeni – a da se prije toga nisu potrudili razumjeti tekst. Oni smatraju da bi svaka latinska riječ i svaki latinski izričaj u trenutku morali biti razriješeni nekom odgovarajućom njemačkom riječju ili izričajem. Odatle onda potječu uobičajena neslaganja ili čak grozno loši prijevodi kao npr.: ingenuus – urođenik (der Eingeborene), classis – klasa (Klasse), disciplina – disciplina (Disziplin), odio esse – biti u mržnji (zum Hasse gereichen), cupido uidendae urbis – želja grada koji treba vidjeti (die Begierde der zu sehenden Stadt), quo non alius maior – kao ni jedan drugi veći (als der kein anderer größer). Ova se sklonost na nesreću čak i potiče prevođenjem riječ za riječ.
Postoji doduše jedna gotovo znanstvena i upravo fascinantna vrsta žurbe koju se rado naziva intuicijom. Nakon što smo pročitali neku rečenicu ili neki veći odlomak, odmah se na temelju nekog neodređenog općeg utiska otvaramo sugestiji stanovitog vjerojatnog smisla. U istom trenutku zatvaraju se vrata za bilo kakvu drugu mogućnost i za bilo kakvu ispravku. Tako, kada se radi o prevođenju, prva misao – suprotno poslovici – gotovo nikada nije najbolja. Može se s potpunom sigurnošću očekivati da intuicija odvrati prevodioca od analize, koja ipak jedina otvara pristup tajnama latinske rečenice.
Za to bih htio uzeti makar jedan primjer iz jednog članka posvećenog upravo opasnosti intuicije:[1]
Učeniku je bila zadana sljedeća rečenica: "Epistulam legere Philippum iubet nec a uultu legentis mouit oculos." On ju je bez oklijevanja preveo: "On je zapovjedio Filipu da čita pismo i čitajući nije skidao pogleda s njegova lica". Ovakav protusmisao, da ne kažem besmisao, često se susreće u prijevodima. I najkraće razmišljanje i najpovršnija analiza trebali bi dovesti do toga da se u legentis prepozna genitiv ovisan o uultu. Umjesto intuicije trebala je nastupiti analiza koja bi, zasnovana na metodičkom razmišljanju, malo pomalo otklonila poteškoće.
Stoga želimo prvo promatrati riječ, zatim grupe riječi, potom sintaktičke konstrukcije i naposljetku raspored riječi u rečenici te međusobni poredak rečenica.
Lako je reći da bi svaku riječ trebalo prevesti odgovarajućom riječju koja točno odražava ne samo njezin sadržaj nego i nijanse. Koliko god taj princip ostaje nesporan, teško ga je ostvariti. Pa ipak u ovakvoj se situaciji potkradu greške kojih se ne možemo dovoljno čuvati.
Gotovo nesavladiva teškoća sastoji se u tome da se za prijevod jedne jedine riječi pronađe jedna jedina riječ. Ponekad je to nemoguće: kako prevesti jednom jedinom riječju latinsku riječ iubetur – "njemu biva zapovjeđeno da…, on prima zapovijed da…". Često se to čak mora i izbjegavati: latinskom solere – "običavati" (njem. pflegen) bolje odgovara opisivanje: "biti naviknut" (gewohnt sein), a cognoscere se ispravnije prevodi glagolom "upoznati" (kennenlernen) nego "prepoznati" (erkennen). Prevoditelj se, međutim, da zavesti pa bez ikakve potrebe ide u opisivanje, što znači razvodnjavanje, onoga što bi se moglo izvanredno izraziti jednom jedinom riječju, npr. kada riječ ardens prevede kao "pun žarke vrućine". Ništa se drugo onda ne može ni očekivati nego da i u jednu jedinu riječ zbije ono što je Latin izrazio grupom riječi, kao npr. spes futuri – nada. Ovaj opisni ili sažimajući postupak dopušten je samo ondje gdje se jezik čini potpuno nemoćnim dati očekivani točan izričaj. Može se, dakle, formulirati nekoliko temeljnih pravila:
1. Ne dodavati: npr. nouus ne prevoditi kao "nov i nepoznat".
2. Ne oduzimati: recimo, uiuus ac superstes prevesti kao "preživio".
3. Ne raščlanjivati: stupens nije "potpuno začuđen"
4. Ne spajati: dicendi peritus nije isto što i "blagoglagoljiv"
5. Ne ponavljati ako se ne ponavlja: militum virtutem civium fortitudine metiri je loše prevedeno kao: "mjeriti hrabrost vojnika hrabrošću građana"
6. Ne ispuštati ponavljanja ako se ponavlja: animus excelsus excelsa petit je loše izraženo kao "uzvišen duh teži veličini"
Još je teže i važnije ne dirati u gramatičku funkciju riječi. I ovo je često posve nemoguće. Kako drugačije prevesti est mihi liber nego "imam knjigu", ili urbs capta nego "osvajanje grada"? No, zanemarimo li padeže na čiju promjenu smo jednostavno prisiljeni, ipak je dobro kad čitatelj u prijevodu skupa s podudarnošću u svakoj pojedinoj riječi može pronaći i gramatičku podudarnost u onoj mjeri u kojoj je to moguće.
Prije svega, glede gramatičke forme, ne treba olako zamjenjivati hipotaksu parataksom: amica silentia lunae – "šutnja i odobravanje mjeseca", ali niti obrnuto nobilis et uolgatus – "općenito poznat", admiratio et studium – "strastveno divljenje".
Još se više treba čuvati principa izjednačavanja i teze da dvostruka negacija odgovara afirmaciji, ili da je neki izričaj ustvari nijekanje njegove suprotnosti. To dovodi do toga da se recimo animo non infirmo prevede "hrabrim srcem" ili obrnuto liberaliter kao "ne bez slobode". Matematičke jednadžbe u jeziku ne vrijede. Između direktnog i indirektnog izričaja postoje razlike u tonu i stilu, dakle u dvama bitnim elementima koji su, ako ih se uzima u obzir, karakteristični za dobar prijevod.
Što se tiče sintakse, neprestano se postavlja pitanje: smije li – ili može li – prevoditelj latinsku sintaksu zamijeniti njemačkom? Ponovno stojimo pred gotovo nesavladivom poteškoćom. U njemačkom bismo, kod rečenice uenit ut uideret, za nuždu mogli ostati kod personalne konstrukcije zavisne rečenice – nasuprot francuskom gdje to nije moguće – i reći "da bi vidio" te tako zanemariti uobičajeni prijevod "vidjeti". No, bez oklijevanja ćemo si summam respicias prevesti kao "gledano u cjelini", cum proficisceretur "pri odlasku" itd. Ipak, ovdje se ne smije iz eventualnih nužnosti izvoditi tobožnje pravilo. Ukoliko su sintaktičke forme latinskog i njemačkog jezika zajedničke, tada ih treba sačuvati i ne treba dopuštati samovoljne zahvate. Naime, žrtvovati gramatičku strukturu izričaja znači ustvari žrtvovati bitan stilski element te tako izdati i autora i jezik. Opomena Victora Hugo-a Paix à la syntaxe! (Pusti sintaksu na miru!), za prevoditelja ne vrijedi ništa manje negoli za samog pisca.
Respekt prema sintaktičkim oblicima ima jednu važnu posljedicu: on dovodi do toga da se zadrži poredak i tijek latinske rečenice. Tu na vidjelo izlazi glasoviti problem latinskoga kao jezika s kompleksnom sintaksom i dugim rečenicama te modernih jezika s pojednostavljenom sintaksom i kratkim rečenicama. Čini se da latinsku rečenicu: Cum perustus ardentissima febre tandem remissus unctusque acciperem a medico potionem, porrexi manum utque tangeret dixi admotumque iam labris poculum reddidi. (Plinius, ep. VII I,4), u duhu modernog jezika treba ovako prevesti: "Patio sam od vrlo jake i razarajuće groznice. Napokon sam osjetio smirenje i namazali su me. Liječnik mi je ponudio nekakvo piće. Pružio sam mu ruku i zamolio ga da mi opipa puls. Tek što je vrč dodirnuo moje usne, vratio sam ga liječniku".
Ovdje bih se htio kategorički distancirati od onih prevoditelja koji su možda u većini. Spreman sam rado priznati da se u latinskom, uzme li se prosjek pisaca, češće nego u njemačkom, susreću oni kojima se sviđaju kompleksna sintaksa s hipotaksom. Zapravo pitanje većine ili manjine je razlika po kvantiteti ne kavaliteti. U svakom slučaju, nitko neće osporiti da latinski kao i njemački u smjenjivanju jednostavnih kratkih rečenica s dugim kompleksnim, smjenjivanju paratakse i hipotakse, posjeduje jedno od najunčinkovitijih izražajnih sredstava: nizanje jednostavnih rečenica odgovara prisnom, neposrednom izrazu s naglašenom osjećajnošću, brzom razgovoru, nabačenoj skici; odražava neusiljenost ili, naprotiv, oštro isticanje. Nasuprot tomu, niz međusobno podređenih rečenica više odražava intelektualan pristup, i iznosi na vidjelo promišljen i priopćiv doživljaj svijeta pa je prikladan za onu situaciju u kojoj se od čitatelja traži da prati slijed misli, da sagleda cjelinu i pokaže više zanimanja za odnose i sklopove nego za pojedinačne predodžbe. Što preostaje od ovog razlikovanja prepustimo li se jeftinoj igri neprekidnog komadanja po principu "podijeli pa prevedi"?
No, kada se izrazi smisao riječi, kada se dobro ili loše obrati pozornost na sintaktičke pojave i nakon udovoljavanja redoslijedu i rasporedu sintagmi, još mukama nije došao kraj. Ostaje još pitanje je li preneseno ono na što je pisac polagao pozornosti često više nego na sve drugo, naime, njegov stil: ono nešto neodređeno što čini piščevu osobnost, originalnost njegova djela, kolorit mjesta, ono što je nastalo kao posljedica u najvećoj mjeri nesvjesnih ili barem ne potpuno promišljenih procesa, zbog čega upravo i jest težak prelazak iz jednog u drugi jezik.
Nastojanje da se udovolji zahtjevima stila sadrži u samom sebi najvećeg neprijatelja: smatram da upravo napor oko pisanja "sa stilom" odvraća prevoditelja od toga da izrazi stil svog autora. Kada prevođenjem nekog latinskog napišemo jedan "dobar njemački" tekst, mi povjerujemo da smo sve učinili. Ali što se to obično smatra prijevodom na "dobar njemački"? – Prakticiranje neke vrste literarnog paspartu jezika koji ni na što ne nalikuje, jer je općesvjetska stvar, jer je sinteza svih naslijeđenih izričaja i fraza, oblikovanih formulacija, očekivanih povezivanja riječi, klišeja i jeftine otmjenosti.
Tako se dolazi do toga da se najrazličitiji autori zaodijevaju jednim stereotipnim jezikom. Komični dijalog se prevodi kao tirada iz tragedije, prijateljsko pismo kao konzulov govor, s ujednačenim Terencijem se postupa kao sa šarolikim Plautom, s elegantnim Plinijem kao s nervoznim Tacitom, s fino nijansiranim Vergilijem kao s nasilnim Lukanom.
Svi se stilovi moraju interpretirati i prevesti. Za svaki tekst se u našem jeziku mora pronaći ono realno sredstvo koje omogućuje da se izrazi njegov ton, boja, njegova jedinstvenost. Naravno, može se ponekad dogoditi da se za izvjesne autore, ljubitelje banalne elegancije (a Bog zna da je Rim i takve iznjedrio), iznimno mora potražiti utočište u onom tradicionalnom jeziku koji mi u principu hoćemo odbaciti. Zadaća je dakle prevoditelja da, s jedne strane, zaboravi taj neosobni, tzv. stil prevođenja s latinskog, a s druge strane da zaboravi i svoj vlastiti stil, ukoliko ga ima, i da pronađe onaj koji odgovara stilu autora kojeg prevodi.
Na koncu još jedno važno pitanje povezano s onim o čemu se gore radilo jer se tiče formalnog usklađivanja iz jednoga u drugi jezik: mislim na pitanje o prevođenju pjesnika.
Moramo li latinske stihove prevesti u njemačke? Bez upuštanja u sve ono što se može reći i što je već rečeno u prilog jednog ili drugog odgovora, želim izložiti samo jedno, po mom mišljenju presudno, razmišljanje.
Glavni je argument zastupnika prijevod u stihu sljedeći: budući da je ideal u prevođenju bez okrnjivanja, pjesniku se nanosi nepravda ako se zapostave ritam i metar, koji čine dobar dio njegove umjetnosti. Ovaj argument dokazuje upravo suprotno od očekivanog. Činjenica je da se prevođenje nekog pjesnika u stihovima može ostvariti samo pomoću velikih preinaka, ispuštanja, dopuna i drugih trikova, a takvi stihovi više i nisu poetični. Obveza da se primijeni isti metar i jednak broj stopa, a da se pri tom ne učini nasilje nad smislom, nužno dovodi do odustajanja od najbitnijeg elementa stiha: ritma. Stoga pravi pjesnik laćajući se prevođenja drugog pjesnika, radije to čini u prozi, kako je Leconte de Lisle učinio s Horacijem. Upravo oslobađanjem od vanjske prisile, od brojenja stopa i slogova, postiže se sloboda za ostvarivanje ritma i zajedno s drugim elementima poezije, melodičnošću, kvalitetom riječi itd., pobuđuje se dojam originalnog teksta. Prozni prijevod ponekad je poetičan, no prijevod u stihovima gotovo nikad nije. A kako bi mogao i biti? Od nekoga se pod pritiskom tisuću strogih, proturječnih ograničenja zahtijeva da bude pjesnik; na to on, čak i ako je majstor u svom umijeću, mora kapitulirati
Da rezimiram? Da bih to mogao učiniti efektno, smatram umjesnim odrediti bitne pokazatelje dobra prijevoda: prijevod mora biti takav da čitatelj u njemu pronađe ne samo točan sadržaj teksta, izlaganje i slijed misli s njihovim nijansama, nego, koliko je to moguće, i oblik koji obuhvaća taj smisao: osobinu jezičnog blaga, gramatički oblik, sintaktičku strukturu, svojstvenost stila, tako da prevedeni tekst za nuždu može poslužiti kao podloga za interpretaciju ili prosuđivanje vrijednosti isto tako dobro kao i sam originalan tekst. "Točno izraziti sadržaj teksta", kaže A. Guillemin u jednom članku o teškoćama pri prevođenju (Revue des études latines, 1924. str. 182), "ali također izraziti i dojam koji čitatelj dobije čitajući tekst". "Biti vjeran", kaže Marcel Prévost u uvodu u svoj prijevod Heroida (Collection Budé, str. XXII), "ali također izraziti i svojstvenost stila…, dostići literarnu vrijednost originalnog teksta na francuskom …, francuskog čitatelja postaviti u onaj odnos prema francuskom tekstu u kojem se nalazio latinski čitatelj prema latinskom tekstu". Kvadratura kruga?, pita se Prévost. Zacijelo! "Izraziti latinski tekst na francuskom", kaže on, "predstavlja jedan od onih problema za koje matematičari kažu da imaju previše ograničenja kao npr. htjeti četiri nasumice postavljene točke spojiti kružnicom…u najvećem broju slučajeva najbolje što se može pokušati jest povući kružnicu kroz tri točke, a četvrtoj se približiti koliko je to moguće". Vrlo dobro! Mi ćemo sebi kao cilj postaviti ovo približavanje kvadraturi!
Još posljednja poteškoća i posljednje upozorenje. Postoji jedna
sklonost prevoditelja čiji su korijeni u našem spisateljskom častohleplju te ju
je teško korigirati: to je pokušaj da se smisao žrtvuje obliku ili – kako se to
rado kaže – doslovnost ljepoti. Pitanje koje učenici sebi često postavljaju i
kojim ponekada izvode na megdan afinitete svojih učitelja, shvativši ih više
ili manje ispravno, jest ovo: mora li biti točno ili se mora pisati na dobrom
njemačkom? Ovo pitanje želim drugačije formulirati: s obzirom na ova dva jezika
koji su oblikom i duhom tako različiti da je nemoguć direktan prijelaz s
jednoga na drugi te se moraju primjenjivati beskrajni napori i dosjetke da bi
se jedan izrazio drugim i uvijek izgleda da se toj zadaći nije doraslo – koji
ćemo od ova dva nespojiva zahtjeva žrtvovati: vjernost tekstu ili ljepotu
oblika? Ja bih bez oklijevanja i iz vlastitog iskustva, ma što me koštalo da
poštivanje toga odgovora, rekao: ni jedan ni drugi. Ako postoji načelna
spremnost za odustajanjem od dijela zadatka, to će se odraziti na cijeli
zadatak. Prijevod mora biti točan i mora biti "njemački". Budući je
nemoguće oba zahtjeva istodobno ispuniti, silom se prilika kod oba zaustavljamo
na pola puta. No, ovo je približavanje vrjednije nego bilo kakva vrsta
polovičnog rješenja koje bi nadomještalo manjak interesa za jedan zahtjev
pretjeranom brigom za drugi. Najlošije bi za prevoditelja bilo iz principa se
zadovoljiti kompromisima. Prijevod mora biti i ostati borba. U tom slučaju može
prijevod, više nego vježba latinskog i njemačkog, postati plodna metodička
vježba i čin duhovne čestitosti.