Irrita res mors est; non sunt obnoxia morti
Corpora si semper uiuere posse datur.
Marulus aeternum diffusus nomen in aeuum
Viuere post cineres incipit ecce magis.
5 Viue igitur, quicunque sapis, uirtute magistra,
Funereo cupias si superesse rogo.1
Uzaludna stvar je smrt; nisu podložna smrti
tijela, ako je moguće živjeti vječno.
Marulić, proširiv do vječnosti ime,
Počinje, evo, u prah pretvoren, živjeti jače.
Živi, stoga, ako si pametan, pod vodstvom vrline,
želiš li pogrebni odar nadživjeti.
Quis iacet hic? - Marcus. - Quis Marcus? - Marulus ille,
Cuius honos terras, spiritus astra tenet.
Tanta quibus meruit tantus uir dotibus? - Orbem
Vindicat eloquio, religione polum.
5 Vix, puto, credibile est dominis placuisse duobus;
Hic placuit; tanto uir fuit ingenio.
Macte, uiator ades quisquis, uirtutibus esto,
Qui cupis et mundo gratus et esse Deo.2
"Tko leži tu?" - "Marko." - "Koji Marko?" - "Marulić onaj,
kojega čast je na zemlji, a duh na nebu."
"Kojim je darovima zaslužio to takav čovjek?" - "Svijet
zaslužuje riječju, vjerom nebesa.
Teško je, znam, vjerovati da se mogao dopasti dvama gospodarima;
no on je to uspio; takva bio je uma.
Putniče, ma koji bio, vrlinama obdaren budi,
ti što želiš i svijetu i Bogu bit mio."
Exemplar nitidum beatioris
Vitae, Marulus hic situs quiescit,
Cuius pars melior polum petiuit,
Fama sed celebrem magis superstes
5 Reddit post cineres diuque reddet.
Famam uiuida - quis neget? - perennem
Virtus, religio polum meretur.3
Sjajan uzor blažena
života, Marulić ovdje leži i počiva,
čiji bolji dio otiđe na nebo,
ali ga slava nadživje, još ga glasovitijim
čini i nakon groba, i dugo će ga činiti.
Slavu vječnu - tko da porekne - krepka
zaslužuje mu vrlina, a vjera nebo.
Virtutum exemplar securae regula vitae
Marcus in hoc tumulo Marulus ille iacet.
Marulus ille, inquam, dicendi atque arte canendi
Notus in Eois Hesperiisque plagis;
5 Et licet extiterit proauorum stemmate clarus
Ingenii uicit nobilitate genus.
Vrna tegit cineres, expers sua fama sepulchri est;
Pro meritis animus regna superna colit.4
Uzor vrlina, mjera života bez briga,
Marko u ovoj grobnici, onaj Marulić, leži.
Marulić onaj, velim, umijećem riječi i pjesme
poznat od istoka sunčanoga do zapada;
i mada bio je slavan po lozi predaka,
plemenitošću duha nadmašio je svoj rod.
Urna skriva mu prah, ali glas mu je slobodan od groba;
Duh mu, sukladno zaslugama, prebiva u kraljevstvu nebeskom.
Carpe, uiator, iter, Marci nec funera fletu
Prosequere: haec tristi funera morte carent.
Ossea pars terra si conditur, ignea Olympum
At colit, et nomen cuncta per ora uolat.5
Putniče, nastavi put, i nemoj Markov grob plačem
popratiti: iz ovog je groba odsutna žalosna smrt.
Koštani dio ako i sakriva zemlja, na Olimpu ognjeni
stanuje, a ime mu leti od usta do usta.
Maesta Camenarum nigra cum ueste caterua
exequias Maruli, flebile tractat opus.
Quo gaudent socio superi, terra ipsa superbit
Talis honoratum corpus habere uiri.6
Žalosna družba Kamena u haljama crnim
Marulov sprovod obavlja, plačan obred.
Višnji se raduju što će im biti drug, i sama zemlja se diči
što drži časno tijelo takova čovjeka.
Cuius honoratum rutilantia sidera nomen
Transuolat, et solis pulsat utramque domum,
Pagina sacra uiget cuius uulgata per orbem
Vitaque, sub tumulo Marulus ecce iacet.
5 Sit licet iste cinis, beneolentes fundit odores,
Maius et extincto corpore nomen habet.7
Njegovo časno ime blistave zvijezde
nadlijeće, i dotiče oba sunčeva doma;
svete stranice njegove žive su jer zna ih sav svijet,
kao i život njegov - evo, pod humkom Marulić leži.
Neka je prah i pepeo, vonj što ga širi mirisan je,
Ime je njegovo veće od umrlog tijela.
Proh dolor, heu pietas, quis nunc non pectora tundat,
Et laceret duris unguibus ora simul:
Occidit heu quoniam nullo moriturus in aeuo
Marulus, ingenio notus ad astra suo.
5 Quo moriente quidem fleuit Parnasia laurus
Fregit et auratam maestus Apollo chelym:
Hic tamen aeternum uiuet, uicturus et ultra
Secula, Diuino condita consilio.8
Jao, boli, aoj, poštovanje, tko sad da ne bije prsa,
I pritom da ne grebe lice noktima oštrim;
Jer, aoj, pogibe, da ne umre nikad dok je vijeka,
Marulić, darom svojim slavan do zvijezda.
Na njegovu smrt proplaka s Parnasa lovor,
I zlatnu liru slomi ojađen Apolon;
Pa ipak će zauvijek živjeti Marulić, da nadživi
naraštaje sve što ih zasnova božanski plan.
Quem premit hoc silicis pondus? - Ne quaere, uiator.
Dic, rogo, si placeat! - Marulus hic iaceo.
Marule, tune iaces? - Is sum. - Proh, Marule, et ipse
Tristia fata subis? - Corpore, fama uiget.9
Koga pritišće taj kameni uteg? - Putniče, ne pitaj.
Reci mi, molim te lijepo. - Marul sam taj što leži tu.
Marule, ti li to ležiš? Taj sam. Jao, Marule, i samog
Grka te snađe sudbina? Tjelesno; slava je krepka i čila.
Quid tibi pro tanto, praetor Benedicte, reponam
Munere, uel grates quas tibi pauper agam,
Nescio: nam fului radiat mihi nulla metalli
Massa, nec argenti lamina pura nitet;
5 Horrea nec Libycis turgent mihi messibus ulla,
Nec spumant dulci dolia plena mero.
Talia cum nequeam tenuis dare, candide Mulla,
Accipe cor uatis seruitiumque tui.10
Što da ti dam u uzdarje, glavaru Benedikte, za takav
Dar, ili kako da ti se, siromah ja, zahvalim,
Ne znam: jer ne bliješti u mene žutoga zlata
Brdo, ne sjaji glatka srebrena ploha;
Nema ni žitnice da nabrekne od žetava Afrike dostojnih,
Ni bačava nema da se pjene, pune slatkoga vina.
Tako što skromno mi stanje ne može dati, svijetli Mulo; tad
Primi srce i službu pjesnika svoga.
Non ita deprehenso laetatur fonte uiator,
Cum fessus calido sidere carpit iter,
Vt gauisa tuo est aduentu curia nostra,
Curia cum populo, Mulla diserte, suo.
5 Hinc se non dubitat benedictam iure uocari
Iura dabis Spalato dum, Benedicte, tuo.11
Tako se putnik ne raduje našavši izvor,
Dok umoran grabi putem pod suncem što grije,
Kako se dolasku tvome obradova kurija naša,
Kurija s narodom svojim, o učeni Mulo.
Zato se bez oklijevanja blagoslovljenom zove,
Jerbo ćeš Splitu, Benedikte, dijeliti blagoslov pravde.12
Reddentem quotiens populo te iura uidere
Contigit, o Venetae gloria rara togae,
Iustitiam mirans, sensum, cor nobile, iuro
reddere non aliter iura solere Iouem.13
Kad god se ukaže prilika gledati kako dijeliš
Pravdu, jedinstvena diko građanstva mletačkog,
Diveć se pravednosti, razumnosti, plemenitom srcu,
Prisižem: navlaš tako pravdu dijeli i Jupiter.
Si speciem inspicias, species dignissima diuis,
Siue animum, priscis aequiparandus erit.
Iuppiter in caelis, Spalatino praetor in urbe
Ius dicunt; decus est orbis hic, ille poli.14
Ako li mjeriš ljepotu, ljepota će dostojna bogova biti;
Ako li duh, sa Starima poredit ga treba.
Jupiter nebu pod oblake, gradu u Splitu knez,
Dijele pravdu; jedan ukras je svijetu, drugi nebesima.
Qui Maruli formam, patriam, dictamina, mores,
Et tanti qui uult noscere facta uiri,
Quis genitor genitrixque sibi, quibus aeditus annis,
Qualiter aetherei nunc tenet astra poli,
5 Natalis legat ille mei monumenta diserti,
Quo nihil in nostra doctius urbe uiget.15
Marula lik, domovinu, riječi, karakter
i djela takvoga muža tko je upoznati rad,
Tko su mu roditelj i roditeljica, kojih je rođen ljeta,
Kako sad drži se zvijezda eterskog svoda,
Spomen nek čita Natalisa ljeporjekog moga,
Od koga nikog u našemu gradu učenijeg nema.
Tune hic, Petre, iaces? Tuane hic lapis ossa sepulchro
Contegit? O patrii cura dolorque soli!
Quid tibi nobilitas? quid opes? quid uiuida uirtus
Profuit? aut uitae candida facta piae?
5 Atropos inuidiae stimulis agitata sororum
Abrupit dira stamina pulla manu.
Occidit exemplum sanctorum nobile morum
Ne fieret tanto terra superba bono.16
Ti li, Petre, počivaš ovdje? Tvoje li kosti taj kamen grobom
Skriva? O brigo i boli rodne grude!
Što su ti plemenit rod, bogatstvo, živa vrlina
Pomogli? Ili čista djela bogobojaznoga života?
Atropa, na poticaj zavisti svojih sestara,
Prekinu zatornom rukom predivo crno.
Poginu plemenit uzor svetačkoga života,
Da se ne bi zemlja oholila zbog takva dobra.
Totus Hieronymus lucebat Lucius, at nunc
Pars melior lucet nobiliorque sui.17
Čitav Jerolim je Lucić poput luči zračio; a sada
Luč je njegov bolji i plemenitiji dio.
Contenta interiit, felix Cornelia uixit,
Grata Deo, miseris obuia, fida uiro.18
Preminu namirena, življaše sretna, Kornelija,
Bogu mila, potrebitima susretljiva, mužu svom vjerna.
Si castus, si purus erat, sine crimine natus,
Non casto uoluit uentre uenire Deus?
Sum concepta igitur primi sine labe parentis;
Ventre alio claudi noluit ipse Deus.19
Ako je bio čedan, ako je bio čist, rođen bez grijeha,
Da nije poželio iz čedne utrobe izići Bog?
Stoga sam začeta bez ljage prvoga roditelja;
U utrobu drukčiju nije htio nastanit se Bog.
Vt procul a nobis fugiat pestisque famesque
Sancte, tuas Christo porrige, Roche, preces. 20
Daleko da od nas otiđu i kuga i glad,
Sveti Roko, ti Kristu svoje molitve daj.
Pontificum, Luci, lux non peritura, Ioannes,
Luci, Dalmatiae nobilitatis honos,
Exigis ut nostras ad te transmittere nugas
Nil morer, ingenii munera parua mei.
5 Quid reuocas bis sex superatum lustra ministrum,
Praesul, ad omissas, non reticende, lyras?
Vix mihi Daphnea fas est latitare sub umbra,
Nec caput inde seni tollere, ut ante, datur.
Caesaries nobis fuerat dum flaua, decebat
10 Otia laurigero nostra dicare deo:
Ast ubi texerunt passim mea tempora cani
Dissimili studio pectora nostra uacant.
Nominis ille tui celebret praeconia qui plus
Corporis et mentis robore fultus erit.
15 Esto; tamen desint uires mihi, magna uoluntas
Perstat, et in magnis est uoluisse satis.
Hanc igitur, clara uocitate a luce Ioannes,
In te perpetui pignus honoris habe.21
Lucije, luči svećenstva što neće utrnuti, Ivane
Lucije, diko dalmatinskog plemstva,
Tražiš da svoje ti pošaljem pjesmice
Bez oklijevanja, prinose sitne mog dara.
Zašto pozivaš slugu što šezdesetu prijeđe,
Biskupe nezanemarivi, natrag napuštenoj liri?
Jedva još red je da se pod lovor-sjenkom sakrivam,
A glavu odande dizati, kao prije, starac ne smije.
Dok su mi kose bile plave, dolično bješe
Vrijeme plandovanja prinijeti bogu s lovorikama;
No, kad su odasvud mi čelo pokrile sjedine,
Moje je srce odano drugačijim poslima.
Imena tvoga nek slavi glasovitost onaj tko većom
snagom duha i uma proviđen će biti.
Neka ga; sve da mi snage ne dostaju, dobra volja
Traje i dalje, a u krupnim je stvarima već i pokušati dosta.
Tu, dakle, volju, Ivane, zvan po svijetloj luči,
Primi za zalog neprolaznog čašćenja moga.
Ni tua conditio purae notissima uitae
Atque senectutis norma seuera foret,
Ipse Cupidineo dubitarem nempe fauore
Te captum et flammis incaluisse nouis.
5 Tam bene Phaletrae describis dona puellae,
Vt se non aliam iam Venus esse uelit.
Felix illa quidem tali celebrata poeta,
Aeternum formae te duce nomen habet.22
Da nije svima znana čistoća života tvoga,
Kao i starosti tvoje regule stroge,
Sam bih se pitao nisi li sklonošću Kupida
Svladan, nisi li ogrijan plamenom novim.
Tako krasno opisuješ obdarenost Falierove djeve
Da više ni Venera ne bi htjela drugačijom biti.
O sretne li nje, koju proslavi takav pjesnik,
Vječan joj glas krasote pod tvojim okriljem.
Vt stellas fulgore suo sol uincit, et ipsa
Vmbriferam noctem uincere luna solet,
Ingenio, uirtute, fide, probitate, decore
Sic uincis cunctos, ter uenerande, uiros.
5 Praeside sub tali malo me uiuere, summi
Atria quam pateant si mihi pontificis.23
Kao što zvijezde sjajem svojim pobjeđuje sunce, i kao što
Mjesec pobijediti zna sjenonosnu noć,
Talentom, vrlinom, vjerom, valjanošću, ugledom
Tako pobjeđuješ ljude, o trostruko uzvišeni, sve.
Pod takvim glavarom ja radije živim, nego da
Dvor Svetog oca otvori se meni.
Quicquid Mosaicae perplexa aenigmata legis,
Sacra prophetarum pagina quicquid habet,
Quicquid Dauidis psalmorum continet ordo
Cum melior dignas funderet ore preces,
5 Cunctaque apostolici recitans praeconia coetus
Tu solus nobis, Domnice, clara facis;
Tantus es eloquio, tam mentis acumine clarus
Quam nec Xenophanes cum Cicerone fuit;
Nunc ubi te noui, felicia dicere cogor
10 Saecula quae talem progenuere uirum.
Viue igitur, nomenque tuum, nomenque tuorum
Sidereos tecum transfer ad usque polos.24
Sve što stoji u zamršenim zagonetkama zakona Mojsijeva,
Svete stranice proroka što god sadrže,
Sve što ima u nizu psalama Davidovih,
Kad su mu, raskajanu, iz usta se otrgle molitve dostojne;
I naviještanja sva apostolske družbe navodeći,
Jedini, Dominiče, ti rasvjetljavaš nama;
Takav si govora darom, oštrinom se ističeš uma,
Kakvi nisu bili ni Ksenofan ni Ciceron;
Čim sam upoznao tebe, sretnim nazvati moram
Doba koje je dalo čovjeka takva.
Poživi nam zato, i svoje ime, i ime svojih
Odnesi sa sobom sve do zvjezdanog svoda.
Vidit Erythraeo quondam responsa sub antro,
Quae dedit exculto docta Sibylla sono,
Et stupuit certo mutatos ordine cantus
Vixque suum uates esse putaret opus.
5 Mox tulit ad sacras Virgo sua scripta Sibyllas,
Atque his "Symonidos ore loquamur", ait.
Assensere omnes, inde una uoce sonabant:
"Hic solus nostri carminis auctor eat";
Sis igitur felix, uatum pia cura cateruae
Fatidicae, et tanto munere laetus agas.25
Vidje nekoć pred spiljom kraj Eritre odgovore
mudra Sibila, što sama ih dade, no bjehu uglađena zvuka,
i zaprepasti se ona pred pjesmama u pravilan sklad preobraženim,
te bi jedva vjerovati mogla proročica da njezino to je djelo.
Odmah odnese Djevica te svoje spise svetim Sibilama,
Reče im: "Hajde da govorimo na Šimunova usta!"
Sve se suglasiše, jednoglasno potom izjaviše:
"Naše pjesni autor jedini nek bude on";
Zato nek ti je sretno, bogobojazna pjesnička skrbi za skup
proricateljski, i tolikom časti blagoslovljen ostaj.
Christe faue: Viti Ruschi nam dicere laudes
Aggredior: nunquam ille tuis discessit ab aris,
Sacrorumque modum uix pubescentibus annis
Hausit, et attonso sese tibi crine dicauit.
5 Iamque ministerio uirtus matura uideri
Tunc potuit, uiridis nisi se opponeret aetas;27
Quae simul atque aditum tali patefecit, honore
Maiori donandus erat. Mox aequa potestas
Parque datur meritis pretium; modo namque sacerdos
10 Qui fuerat, fulget mitrato uertice praesul.
Et quoniam qua parte magis male firma minantur
Moenia terribilem iam iam lapsura ruinam,
Illa parte magis ualido de robore poni
Fulcimenta solent, fidei qui iura teneret
15 Inter perfidiae pollutas crimine gentes
Eligitur Vitus, magna probitate per orbem28
Notus, et egregia clarus pietate fideque.
Quam bene commissum est humeris tam fortibus illud
Ecclesiae Dumnensis onus! Te, Vite, regente
20 Illa quidem tuto post multa pericula portu
Se recipi gaudet. Turcarum quassa procellis
Aegra laborabat dudum regionibus illis:
Nunc humeris suffulta tuis, celeberrime praesul,
25 Stare loco discit, sumit rediuiua priorem
Paullatim uultum, Mahometis spernere ritus
Audet, et in media te consultore fatetur
Christum barbarie, strictos nec respicit enses,
Atque tyrannorum uultus horrere minaces
Dedidicit; cuncti iugulum mucronibus ultro
30 Impauidi praebent; et si quis saeuiat ira
Te spectante mori pro Christi nomine uellent;
Promissis animos dum tu caelestibus imples,
Exciperent ferrum aduerso pectore, et ignes,
Inque neces ruerent uitae melioris amore.
35 Sed melius meliusque Deus prouidit ab alto,
Iam quod pace tui placida nunc, Vite, fruantur
Dumnenses, cunctisque datur de more litare,
Nec uetitum est ulli sese lustralibus undis
Abluere, et ueterem baptismate tollere culpam;
40 Tum quod, longa patris ne nos absentia quondam
Angat Aueroldi, tibi nostri credita cura est.
Ille suas miseratus oues, dum regna reuisit
Itala, pastorem te nobis, Vite, reliquit;
Non alius gessisse uices, et munera obire
45 Pontificis tanti potuit magis aptus haberi.
Tu tibi commissas multa moderaris habenas
Temperie, neque in hanc partem, neque flectis in illam,
Sed recto medium metiris tramite callem.
Non mite ingenium nimia indulgentia mollit,
50 Non tibi iustitiam rigor asperat; et tua nunquam
Proxima uicini uitii contagia traxit
Aequato sese librans examine uirtus.
Quid referam proauos et stemmata longa tuorum
Antiquamque domum, cuius se iactat et ipse
55 Nobilitate Pharos? Superas uirtute decorem
Sanguinis, et toto laudum iam uertice supra es.
O mihi si qua forent prisci modulamina cantus,
Pieriamque tubam concederet o mihi si quis,
Qua pius Aeneas, uel qua cantatus Vlysses,
60 Ipse ego, Vite, tuis terram, mihi crede, polumque
Laudibus implerem: nec adhuc satiata uoluntas
Vltra et terras, fieri si posset, et ultra
Sidera tentasset Viti protendere nomen.29
At quamuis tenui deducere carmen auena
65 Nunc primum mihi Musa dedit, tenerosque sub annos
Fila lyrae puero tantum stridentia cessit;
Has tamen ingenii nostri tibi, Vite, dicare
Primitias placuit. Cum mox adoleuerit aetas
Et mea Cyrrhaeam gestarint tempora laurum,
Excipies grauiore sono tua facta canentem.
Kriste, budi na mojoj strani; govoriti hvale Vida Ruscis
Krećem: nikad on nije tvoj oltar napustio,
Sveti je život još jedva na pragu dječaštva
Prigrlio, odrezavši kosu tebi se zavjetovao.
I već se tada vrlina zrelom za svećeništvo smatrati
mogla, da se ispriječila nije prezelena dob;
A čim je tom pristup oslobodila, čašću je
većom imao biti obdaren. Odmah dobiva moć i
nagradu jednaku zaslugama; jer tko je netom svećenik
bio, sja kao biskup s mitrom na glavi.
A kako se ondje gdje posebno prijete uzdrmane
Zidine padom u strahotnu propast,
Kako se upravo tamo postavljaju od čvrstoga hrasta
Potpornji, da bi održao prava vjere
U narodu kaljanom grijehom krivovjerja
Izabran biva Vid, po silnoj valjanosti širom svijeta
Poznat, i slavan po iznimnoj pobožnosti, vjeri.
Kako je dobro bilo povjeriti tako snažnim ramenima onaj
Teret duvanjske Crkve! Pod tvojom upravom, Vide,
Ona se tek nakon pogibelji mnogih u sigurnu luku
S radošću sklanja. Potresana turskim olujama
Dugo se patila, bolna, u onim predjelima:
Sada je tvojim poduprta ramenom, preslavni biskupe,
Te uči stajati čvrsto, oživljava, pomalo vraća
negdašnje lice, Muhamedov prezreti obred
Ufa se, i pod tvojom skrbi priznaje Krista
Usred barbarstva, ne haje za mačeve gole,
Pred smrknutim licima tirana strepiti
Već se odučila; svi skupa grlo pod noževe rado
I neustrašivi daju; i dođe l' do provale bijesa,
Pred pogledom tvojim za Kristovo ime bi umrijeti htjeli;
Obećanjima nebesa dok ispunjavaš im duše,
Prsima bi se na čelik bacili, u oganj,
U smrt bi pohrlili nasilnu iz ljubavi za bolji život.
No sve se bolje i bolje s visina skrbi Gospodin,
Jer sad već spokojnost mira, Vide, uživaju tvoji
Duvnjaci, svima je slobodno slaviti kako je red,
Niti se ikome brani da se u vodi očišćenja
opere, da iskonski grijeh krštenjem ukloni;
Potom, kako nas ne bi onomad duga odsutnost oca
Averolda tištila, tebi je povjerena skrb za nas.
Ovcama svojim smilovavši se, on je, dok vraća se zemljama
Italskim, tebe nama za pastira, Vide, ostavio;
Nije se mogao naći drugi tko bi prikladnije mogao takva
Poglavara zamjenjivati i vršiti njegove dužnosti.
Sebi povjerene uzde držiš s velikom
Umjerenošću, ne skrećeš ni na ovu, ni na onu stranu,
Već ravnom putanjom voziš, po sredini staze.
Blagu ti ćud ne oslabljuje popustljivost suvišna,
Pravednost ti ne ogrubljuje krutošću; a tvoja vrlina
Nikad se nije zarazila bolešću susjedova poroka,
te se održava u ujednačenoj ravnoteži.
Zašto da spominjem pretke i dubinu korijena tvojih,
starinu kuće čijom se plemenitošću diči i sam
Hvar? Vrlinom nadmašuješ uglednost
Loze, i već si čitavom glavom od pohvala viši.
O, da je meni napjeva pjesama starih,
Pijersku trubu, o, da meni ustupi netko,
Kojom je opjevan pobožni Eneja, ili Odisej,
Ja bih sam, Vide, nebo i zemlju, vjeruj mi, tvojim
Ispunio hvalama; to još ne bi volju namirilo,
I dalje zemlje, kad bi se moglo, i dalje od
Zvijezda pokušala bi ona Vidovo pronijeti ime.
No mada svirat na sviralu tanku
Zasad tek Muza mi dade, u ljetima nježnim
Dječaku dopusti tek da škripi na žicama lire;
Ipak je odluka pala, Vide, posvetiti tebi našega dara
Ove prvine. Kad ubrzo dob mi ojača,
Kad moje čelo ponese Apolonov lovor,
Dočekat ćeš pjevača što tvoja djela slavi dostojanstvenijim zvukom.
|
|
| |