VI.
KATALOZI I DRUGE BAZE PODATAKA U KNJIŽNICAMA 
    Svi segmenti obradbe knjižnične građe rezultiraju u određenoj knjižnici izradbom kataloga  i drugih baza podataka koji se stavljaju na uvid korisnicima i knjižničnome osoblju. Izradba kataloga, tehnička obradba publikacija i njihov smještaj u spremišta ili u otvoren prostor namijenjen korisnicima, u knjižnicama se obavlja istodobno.
    Katalog je riječ grčkoga podrijetla  i znači popis ili nabrajanje. Knjižnični je katalog popis građe prikupljene na jednomu mjestu (u knjižnici, u kakvoj knjižničnoj zbirci ili u više knjižnica), ustanovljen na osnovi određenih, unaprijed utvrđenih kriterija. Kriteriji za smještaj i posjedovanje građe razlikuju knjižnični katalog od bibliografije u kojoj se nabraja knjižnična građa bez obzira na to gdje se ona nalazi, ili pak od prodajnoga knjižarsko-nakladničkog kataloga. Obično se govori da knjižnični katalozi, jer ih u knjižnicama uglavnom ima više od jednoga, prikazuju svu knjižničnu građu koju knjižnica posjeduje.  U zbilji tome nije uvijek tako jer građa iz zatvorenoga fonda ne mora uvijek biti obuhvaćena katalozima. Ako su podaci o građi iz zatvorenog fonda dostupni korisnicima, na kataložne se listiće ili u zapise stavlja oznaka "ne posuđuju se" (ili koji drugi ugovoren znak, razumljiv jedino djelatnicima u knjižnici). Ista se oznaka pokadšto stavlja i na određene publikacije iz dostupnoga knjižničnoga fonda, kojima je korištenje ograničeno.
    Knjižnični se katalozi izrađuju da bi odgovorili na uobičajena pitanja koja korisnici postavljaju knjižnici, te da bi knjižničari mogli ustanoviti koju sve građu ima knjižnica. Korisnici obično postavljaju ova pitanja:
1)  Ima li knjižnica određenu publikaciju?
2)  Koja izdanja određene publikacije ima knjižnica?
3)  Koje publikacije određenog autora ima knjižnica?
4)  Koje publikacije iz određenoga stručnog područja ima knjižnica?
5)  Koje publikacije o određenom predmetu ima knjižnica?
    Za razliku od kompjutorizirane baze podataka koja omogućuje pretraživanje na osnovi više upita, samo jedan klasičan katalog ne može odgovoriti na sva navedena pitanja. Prva se tri pitanja odnose na formalna obilježja građe, a druga dva na njezin sadržaj. Budući da je svaki katalog skup kataložnih jedinica koje su prikazane u različitim oblicima i s različitom namjenom, prema osnovnom kriteriju podjele razlikuje se nekoliko vrsta kataloga.
    Prema načinu obradbe građe može se govoriti o formalnim, stvarnim i mješovitim katalozima, a posebna su vrsta kataloga skupni katalozi koje izrađuju dvije knjižnice ili više njih.
    Prema obliku katalog može biti knjižni, u bilježnici, u bloku, na listićima, na mikrofišu, mikrofilmu, a u stroju se zapisi mogu dobiti izravnim ili neizravnim traženjem na zaslonu, ispisani na listama, na mikrooblicima (COM - Computer Output on Microforms)  ili na CD-ROM-u (Compact Disc Read Only Memory).
    Knjižnični katalog na listićima uobičajio se od polovice 19. stoljeća. Do primjene elektroničkih računala u knjižnicama, taj je katalog imao prednost pred ostalim oblicima jer je knjižničnomu osoblju najprikladniji za rukovanje, a korisnici u njemu najlakše pretražuju građu. Nove se kataložne jedinice u njega lako ulažu, a kataložne jedinice za otpisanu građu ili za nadopisivanje lako se povlače pa katalog stalno odražava trenutačno stanje fonda.
    U svojoj dugoj povijesti knjižnični su se katalozi isprva ispisivali rukom na glinenim pločicama, potom na svicima, da bi napokon dobili oblik knjige ili bilježnice. U 16. stoljeću započelo se s tiskanjem kataloga. Današnji se katalozi tipkaju na listićima i jedinstvena su međunarodnog formata - 12,5 x 7,5 cm. Da bi se knjižnični fond predstavio i udaljenim korisnicima, dakle da ne bi služio jedino neposrednomu korisničkom krugu, mnoge velike svjetske knjižnice objavljuju svoje kataloge (prije u tiskanom obliku, danas na novim medijima, najčešće na mikrofišu i CD-ROM-u). Najpoznatiji među njima su katalozi         Kongresne knjižnice u Washingtonu, Knjižnice Britanskog muzeja u Londonu i Nacionalne knjižnice u Parizu.
    Prema namjeni katalozi mogu biti javni (vanjski) i interni (unutarnji). Javni se katalozi stavljaju na raspolaganje korisnicima, a unutarnji kao radno pomagalo služe jedino knjižničnim djelatnicima. Najpoznatiji javni katalozi su: abecedni, stručni, predmetni, naslovni i razne vrste posebnih kataloga. Interni su katalozi matični  i mjesni (topografski ili inventarni).
    Prema opsegu razlikuju se opći katalozi (obuhvaćaju cjelokupni fond) i posebni koji obuhvaćaju dijelove fonda - prema vrsti građe ili temeljem kojih drugih kriterija.
FORMALNI KATALOZI
    Formalni katalozi nastaju u postupku katalogizacije, a kataložni listići tih kataloga ne moraju sadržavati stručnu oznaku građe. Osim elemenata katalogizacije, oni moraju sadržavati signaturu i inventarni broj. Najvažniji formalni katalog, bez kojega ne može biti ni jedna knjižnica, abecedni je katalog. Za razliku od abecednog kataloga koji je javni katalog, matični katalog, koji je istovjetan abecednome (a može sadržavati i veći broj podataka), interni je katalog. Treći formalni katalog mjesni je katalog (ako slijedi mehanički i skupni smještaj građe). Na osnovi kronoloških, zamljopisnih i jezičnih odrednica, knjižnice mogu izrađivati i druge vrste formalnih kataloga.
Abecedni katalog
    Abecedni se katalog u svakoj knjižnici smatra najvažnijim i prijeko potrebnim općim javnim katalogom. Kataložne se jedinice u tom katalogu svrstavaju prema strogu abecednom redu pa mu otud i naziv, iako je abecedni red zastupljen i u drugim katalozima. Budući da se u njemu listići raspoređuju prema imenima i naslovu, taj se katalog naziva i imenski i naslovni katalog. Poznat je i kao autorski katalog, a upotrebljava se i naziv alfabetski. Najprimjereniji naziv - formalni katalog, unatoč prijedlogu na međunarodnom planu, nije zaživio u praksi. Kao raspored knjižničnih jedinica, abeceda u prvim knjižničnim katalozima nije imala glavnu, već sporednu ulogu unutar pojedinih stručnih skupina.
    Abecedni je red prvi put (prema dosadašnjim saznanjima) upotrijebljen kao osnovni raspored u tiskanom katalogu Bodleiana knjižnice u Oxfordu početkom 17. stoljeća, a primijenio ga je Thomas James. Početkom 19. stoljeća abecedni je katalog dobio svoje izrazite pobornike u Antoniu Panizziu (Knjižnica Britanskog muzeja) i Leopoldu Delisleu (Nacionalna knjižnica u Parizu). Abecedni katalog mora: Prema Pariškim načelima, abecedni katalog mora odgovoriti na ova pitanja:     Da bi abecedni katalog mogao odgovoriti tim zadacima, svaka knjižnična jedinica (publikacija, djelo) mora biti zastupljena u katalogu kao kataložna jedinica (listić).
    U abecednom se katalogu kataložne jednice redaju mehanički kao abecedni niz odrednica, bez obzira na njihovu vrstu. To znači da se ravnopravno ulažu glavne i sporedne kataložne jedinice, kao i uputnice.
    Abecedni se niz u našim knjižnicama oblikuje prema latiničnoj abecedi hrvatskoga književnog jezika, a slova Q, X, Y, W svrstavaju se prema međunarodnom običaju.
    Za poredak listića najvažnija je redalica (prva riječ odrednice), a ona se i grafički ističe u kataložnoj obradbi.
    U individualnim odrednicama istoga prezimena i imena, autorima se dodaje oznaka struke ili djelovanja, pa svoje mjesto dobivaju na osnovi takve oznake.
SABOL, Željko, pjesnik
SABOL, Željko, pravnik
    Svi autori jednočlanog prezimena ulažu se prema abecednom redu imena, a zatim slijedi složeno prezime kojem je prvi dio odgovarajuće prezime:
JAKIĆ, Tomislav
JAKIĆ, Vlatko
JAKIĆ-Cestarić, Vesna
    U odrednicama s višečlanim imenima, član se u redanju može zanemariti, ali u mehaničkom nizanju istovjetno se prezime i ime ulaže prema slovnom nizu člana: de, von, y.
Iste korporativne odrednice ulažu se prema nazivima svojih sjedišta koja su kao dopuna naznačena u zagradi.
KNJIŽARA Mladost (Rijeka)
KNJIŽARA Mladost (Split)
    Budući da korporativna odrednica može biti kraća i duža, najprije se redaju sve kraće (jednake) odrednice, prema abecedi sjedišta, a zatim se niz nastavlja prema idućoj riječi duže odrednice:
WISSENSCHAFTLICHE Gesellschaft (Halle)
WISSENSCHAFTLICHE Gesellschaft (Wien)
WISSENSCHAFTLICHE Gesellschaft Philomatie (Neisse)
    Korporativne odrednice za skupove, koje imaju brojčane oznake, svrstavaju se prema brojčanoj vrijednosti oznakâ (1, 2, 3...).
    Stvarni naslovi s istom redalicom dobit će svoje mjesto prema idućim riječima stvarnog naslova. Međusobni poredak raznovrsnih odrednica u mehaničkom redanju nije bitan, pa se uzastopno nižu redalice individualnih, korporativnih, stvarnih ili formalnih odrednica.
    Serijske publikacije s istim stvarnim naslovom najbolje je redati prema početnoj godini njihova izdavanja. Budući da se često ne zna početna godina izdavanja, uobičajeno je da se serijske publikacije nižu prema mjestu izdavanja. Postoje li u istomu mjestu dvije publikacije s istim naslovom, njihov je unutarnji raspored kronološki. Ako se jednoj od tih publikacija ne može ustanoviti početna godina izdavanja, ona zauzima prvo mjesto u redanju. To se pravilo ne odnosi na generičke naslove serijskih publikacija jer je njihov redoslijed određen odredbama standarda ISBD(S), prema kojemu se katalogiziraju.
    Nakon svrstavanja listića prema redalici i odrednici, idući je element (izuzev stvarnih odrednica) prema kojemu listić zauzima mjesto u katalogu, glavni stvarni naslov.
    I znimka su sabrana djela pojedinih autora (kojima je odrednica osobna), koja su u redanju listića ispred ostalih, a slijede pojedinačna autorova djela prema abecednom redu svojih naslova. Budući da se u jedinstven niz slažu glavne i sporedne kataložne jedinice, i uputnice, remeti se cjelina abecednog niza autorovih djela.
Sl. 12.
Primjer ulaganja listića za djela jednoga autora

    U mnogim podnaslovima koji su daljnja osnova za razvrstavanje istih stvarnih naslova, pojavljuju se redni brojevi iskazani brojkama i riječima. Kad je za isti naslov u podnaslovu jednom upotrijebljena riječ a drugi put brojka, uzima se u obzir brojčani, a ne slovni niz, to više što se takvi slučajevi javljaju u ponovljenim izdanjima iste publikacije (udžbenici), pa će redni broj izdanja odrediti mjesto listića u ukupnom poretku. Publikacijama s istim stvarnim naslovom i istovjetnim podnaslovom mjesto u katalogu, prema kronološkom nizu, određuje godina izdanja.
    Jedinstven abecedni niz svih vrsta kataložnih jedinica ne zahtijeva velik broj pregradnih listića. Pojedine knjižnice i ne izrađuju pregradne listiće (razdjelnice, međaše) za abecedni katalog, već izvanjskim oznakama, na ladicama kataložnog ormarića, označuju koja se slova ili redalice nalaze u pojedinoj ladici. Knjižnice koje upotrebljavaju međaše, stavljaju ih ispred pojedinog slova abecede ili ispred veće skupine djela pojedinoga individualnog ili korporativnog autora. Dobro je korisnike upoznati s uporabom abecednog kataloga.

Sl. 13.
 Primjer ulaganja listića kad je redalica samoglasnik
 
Matični katalog
    Matični je katalog istovjetan abecednom katalogu i, kao što je već rečeno, može sadržavati više podataka. Prema obliku najčešće je na listićima koji su uglavnom veći od međunarodno utvrđenih formata kataložnih listića. Namijenjen je internoj (unutarnjoj) uporabi pa se njime služe jedino knjižnični djelatnici. Po opsegu je opći katalog, iako je takva podjela, kao i u abecednom katalogu, tek uvjetna jer su i jedan i drugi katalog gotovo uvijek podijeljeni u dva osnovna dijela: katalog knjiga i katalog periodike, a često pojedini dijelovi fonda nisu zastupljeni u tim katalozima, već u posebnima.
    Matični se katalog oblikuje od izvornih kataložnih listića, onih koji su stručno obrađeni. Zato su se listići matičnog kataloga sve do najnovijega doba ispisivali rukom, i to tintom. Iako se vođenje matičnog kataloga ne smatra nužnim, imaju ga sve veće knjižnice, a razlozi su tome ovi:     Budući da matični katalog ima sve podatke sadržane u abecednom katalogu, i način ulaganja listića i održavanje toga kataloga jednak je kao i u abecednom katalogu.
Mjesni katalog
    Poput matičnoga, i mjesni (topografski, inventarni) katalog interni je katalog. Oblikom je listni, a opsegom opći jer u njemu mora biti zastupljen cjelokupan, obrađen, fond knjižnice.
    Kataložne jedinice mjesnog kataloga mogu sadržavati cjelovit opis, a mogu se izrađivati i skraćenim postupkom. Bitno je da kataložna jedinica ima signaturu jer u mjesnom katalogu kataložne jedinice slijede smještaj građe na policama. Nastao u ranomu srednjem vijeku, taj je katalog ubrzo postao prijeko potreban u održavanju i provjeravanju razmještaja knjižnične građe na policama. Listići se u mjesni katalog ulažu prema signaturama. Ulaganjem listića u mjesni katalog pronalaze se moguće dvostruko upotrijebljene signature. U stručnom signiranju knjižnične građe, mjesni katalog slijedi raspored prema stručnim skupinama, ali se od stručnog kataloga razlikuje po tome što sadrži samo signaturu, odnosno što je za mjesni katalog važna jedino signatura. Stoga je za ulaganje u mjesni katalog bitna jedino prva struka (UDK-oznaka) u složenoj stručnoj oznaci.
    U taj se katalog listići ulažu samo prema prvim ispisanim strukama, a svaka publikacija ima samo jedan listić. Dobro je tu stručnu oznaku na listiću potcrtati. Za mjesni katalog izrađuje se samo jedan listić, za razliku od stručnog kataloga u kojemu je publikacija zastupljena s onoliko listića koliko je struka zastupljeno u potpunom stručenju.
    Mjesni se katalog od stručnoga razlikuje još jednim elementom: ako je folio-građa smještena na donje police, mjesni katalog slijedi stručni raspored podijeljen u dva niza, a u redanju unutar stručnog kataloga takav je smještaj zanemaren. Mjesni katalog ima osobitu važnost tijekom revizije knjižničnoga fonda.
Ostali formalni katalozi
    Na osnovi formalnog pristupa, pojedine knjižnice, uz navedene formalne kataloge, izrađuju i posebne kataloge.
Dječje knjižnice, ali i druge vrste knjižnica, u abecedni katalog uključuju i naslove. Učestala je i izradba posebna naslovnog kataloga za sve publikacije, ili samo za određene dijelove fonda. U pojedinim se knjižnicama vode katalozi prema godinama izdanja građe. To je tzv. kronološki katalog, koji također može biti opći ili poseban. Jednako se tako izrađuje zemljopisni katalog, prema mjestima izdanja publikacija, ili jezični katalog koji publikacije predstavlja prema jezicima na kojima su tiskane.
    Svi se ti posebni formalni katalozi izrađuju u malom broju slučajeva, i to češće kao posebni nego kao opći katalozi.
STVARNI (REALNI) KATALOZI
    Korisnička pitanja o građi iz određenoga stručnog područja, kao i pitanja o određenom predmetu, svoj odgovor nalaze u stvarnim katalozima. Obje se vrste pitanja odnose na sadržaj publikacije pa se i odgovori pronalaze u katalozima koji svojim odrednicama daju sažet iskaz o sadržaju publikacije, točnije o vrsti, predmetu i obliku publikacije.
    Stvarni su katalozi stručni i predmetni katalog sa svojim podvrstama.
Stručni katalog
    Stručni katalog donosi popis knjižnične građe raspoređene u osnovne skupine prema podjeli znanosti, djelatnosti i umjetnosti, i njima podređene skupine i podskupine. Stručni se katalozi zasnivaju na primjeni odabranih knjižničnih klasifikacijskih sustava koji se svrstavaju u dvije osnovne vrste: enumerativno-hijerarhijske klasifikacije (nastankom su starije, a unutar skupina i podskupina donose jednostavne pojmove, ali i velik broj sastavljenih pojmovnih cjelina), i analitičko-sintetične klasifikacije (novije, a svoje skupine i podskupine stvaraju isključivo od jednostavnih, osnovnih pojmova).
    Stručni katalog najstarija je vrsta knjižničnih kataloga, javlja se već u starome vijeku. Osobitu važnost ima od 17. stoljeća, a do polovice 19. smatra se glavnim katalogom.
    Listići su u stručnom katalogu raspoređeni prema stručnim skupinama i podskupinama, kako je određeno klasifikacijskim sustavom.
    Unutar svake skupine listići se svrstavaju abecedno ili kronološki. Kronološki raspored listića uvjetovan je godinom izdanja i u uobičajenu kronološkom nizu teče od starijih godišta (naprijed) prema novijima. U obrnutu kronološkom nizu najprije su predstavljena novija godišta koja teku prema najstarijem godištu. Unutar iste godine listići se svrstavaju abecedno. Listići koji nemaju ubilježenu godinu izdanja (jer se ona ne zna) svrstavaju se prije svih u uobičajenu kronološkom slijedu, a u obrnutu su rasporedu takvi listići na kraju. Za današnjeg je korisnika prikladniji obrnut kronološki niz, a sâm je kronološki raspored prikladniji od abecednoga jer se u njemu odmah uočuje najnovija literatura iz određene stručne skupine.
    Abecedni poredak u stručnom katalogu bitan je onda kad se stručnim oznakama dodaju slovne oznake ili oznake riječima. U Univerzalnoj decimalnoj klasifikaciji određene se stručne skupine u cjelini ulažu prema abecedi, primjerice, u skupini 929 Biografije. Na to se korisnici upozoravaju pregradnim listićem ispred takve skupine. Kad je sručna oznaka sastavljena od brojeva za dvije skupine koje su vezane znakom plus (+) ili naprama (:), i za jednu i za drugu se skupinu izrađuje kataložni listić, s tim da se na svakom listiću potcrta druga skupina u koju se takav potcrtani broj ulaže. Primjerice, za publikaciju koja govori o matematici i astronomiji (51 : 52), potrebna su dva listića u stručnom katalogu. Na jednom će se listiću potcrtati oznaka 51, a na drugome 52. Umnažanjem listića koji ima složenu stručnu oznaku, pomoćnim se brojem za oblik (075 = oznaka za udžbenik) može oblikovati posebna skupina pa će se svi udžbenici nalaziti na jednomu mjestu u katalogu. Jednako se tako postupa kad je potrebno na jednom mjestu okupiti svu građu o jednoj zemlji ili svu građu na određenomu jeziku.
    Uzastopno nizanje listića u UDK stručnom katalogu teče tako da se ima na umu zamišljena nula ispred njih. Listići se, znači, redaju kao decimalni brojevi. Čisti glavni broj ne ulaže se prvi, već je poredak ovakav: najprije se slažu oznake kojima je iza znaka plus (+) dodana druga oznaka; slijedi listić na kojemu je prvi glavni broj povezan s drugim znakom - kosom crtom (/); tada dolazi čisti glavni broj; iza njega su listići na kojima je glavni broj apostrofom (') povezan s nekim drugim brojevima i, konačno, glavni broj koji je znakom dvotočka (:) povezan s nekim drugim brojem.
    Poredak pomoćnih brojeva, koji se dodaju glavnom broju, u postupku ulaganja istovjetan je postupku oblikovanja stručne oznake. Najprije se, znači, ulažu listići koji uz glavni imaju pomoćni broj koji označuje gledište, pa listići s pomoćnim brojem za mjesto, vrijeme, oblik, jezik, i posljednji je listić s oznakom broja za rase i narode.
    Da bi se olakšalo snalaženje u stručnom katalogu, u određenoj se skupini moraju jasno razdvojiti pojedine skupine i podskupine. To se postiže razdijelnim listićima (razdjelnicama, pregradnim listićima ili međašima). Međaši se u pravilu izrađuju od tvrđeg papira no što su kataložni listići, a dobro je i da su raznobojni kako bi se međaši za glavne skupine razlikovali od međaša za podređene skupine i za podskupine.
Sl.  14.
Primjer ulaganja  međaša i listića u stručni katalog
    Za razliku od kataložnog listića, međaš ima jezičac - dio koji je iznad razine listića. Na tom se jezičcu, koji je malo uži od listića, ispisuju stručne oznake i nazivi skupina ispred kojih stoji. Dužinom, širinom i položajem jezičca mogu se označiti stupnjevi podjele pa se, osim bojom, međaši i po tome raspoznaju. Na međašu se, ispod jezičca, može popisati širi sadržaj skupine. Prema tome, međaš je nositelj obavijesti o stručnoj oznaci, njezinu nazivu, opširnijim podacima o sadržaju dotične skupine. Može sadržavati opće i posebne upute, primjerice da je određen sadržaj obuhvaćen jednom skupinom ali podjednako tako i kojom drugom, na što se upućuje riječima "vidi" ili "vidi isto". Međaš može sadržavati i upute o podjeli skupine koja slijedi, ako ta podjela nije uobičajena.
    Unatoč tako sređenom poretku stručnog kataloga, njime se je teško služiti bez predmetnoga kazala. Predmetno kazalo stručnog kataloga omogućuje korisniku da brzo i lako pronađe literaturu o kakvu užem pojmu koji ga zanima. Najbolje je predmetno kazalo izraditi na listićima na kojima je izrađen i katalog, i listiće smjestiti u prvu ladicu kataloga. Kazalo u obliku listića omogućuje brzo popunjavanje novim strukama koje se uvode u katalog. Ako se kazalo izrađuje u obliku knjige, potrebno je povremeno pripremiti novu knjigu u koju se unose sve promjene nastale u međuvremenu. U predmetnom kazalu trebaju biti naznačeni svi sinonimi određene riječi jer se ne zna u kojem će obliku korisnik potražiti željeni pojam, ali se pritom upućuje na izraz koji je odabran. Pojmove poznate u kraticama treba tako i unositi, ali se mogu ubilježiti i oba oblika.
    S tručni je katalog, poput ostalih kataloga, smješten u kataložni ormarić s odgovarajućim brojem ladica, pa se na prednjem dijelu ladica vidljivo ispisuju oznake stručnih skupina i podskupina koje se u njima nalaze. U knjižničnom se poslovanju često odstupa od propisanog ulaganja listića u stručni katalog pa mnoge knjižnice ne ulažu listiće prema određenu redoslijedu u skupinama u kojima su korišteni znaci (+, /, :, '), već mehanički redaju listiće prema potcrtanom broju za određenu stručnu skupinu. Iako ne slijedi propise, takav je način ulaganja listića lakši, a njegove pristaše smatraju da se i korisnici u tome bolje snalaze.
    Budući da je UDK živa klasifikacija, podložna promjenama, mijenjaju se u njoj oznake za pojedine skupine i podskupine. Na takve promjene korisnika treba jasno upozoriti pa se u katalogu provodi povezivanje. Primjerice, skupini 301 Sociologija promijenjena je oznaka u 316. Listići uloženi u skupinu 301 ostaju na svojemu mjestu, a novostručeni se listići ulažu iza međaša 316. Na oba se međaša ispisuje uputa Vidi i 316, odnosno Vidi i 301. Takvom uputom korisnik je upozoren na promjenu i nema teškoća u pronalaženju cjelokupne literature iz sociologije.
    Stručni se katalog bitno razlikuje od mjesnog kataloga u onim knjižnicama koje imaju stručni smještaj građe. Stručni je katalog opsegom veći od mjesnoga jer se složena stručna oznaka raščlanjuje na sve svoje dijelove. Publikaciju u stručnom katalogu zastupa onoliko listića koliko je struka sadržano u stručnoj oznaci. U mjesnom katalogu publikaciju zastupa samo jedan listić, a svoje mjesto zauzima prema prvomu glavnom broju.
Predmetni katalog
    Predmetni je katalog najmlađi od svih knjižničnih kataloga. Sastoji se od kataložnih listića s predmetnom odrednicom, uputnih listića i odgovarajućih međaša. Oblikom je najčešće listni katalog.
    Prema namjeni je javni katalog jer se izrađuje za korisnike, a opsegom je malokad opći jer se iz njega često izuzimaju pojedini dijelovi knjižničnoga fonda. Kataložni se listići u taj katalog ulažu prema svojim redalicama u abecednom nizu, ali prema utvrđenim načelima. Redalica i odrednica određuju ponajprije mjesto kataložnim listićima. Najprije se ulažu jednočlane odrednice, sa svim svojim pododrednicama, potom slijede složene odrednice kojima je redalica ista kao i jednočlanoj odrednici:
HRVATSKA
HRVATSKA - škole - 1945/1975
HRVATSKA POVIJEST
HRVATSKI JEZIK
    Za istu odrednicu redoslijed je ovaj: najprije se ulažu listići sa čistom odrednicom, slijede listići koji imaju vremensku pododrednicu, a ona se ulaže prema svojoj kronološkoj vrijednosti, zatim se ulažu pododrednice ispisane riječima i to prema njihovu abecednom slijedu:
ISTRA
ISTRA - 17. stoljeće
ISTRA - 1945.
ISTRA - povijest
ISTRA - stanovništvo
    Složene odrednice u inverziji, koje imaju istu redalicu kao i jednočlana odrednica, slijede iza svih jednočlanih odrednica. Složene odrednice koje imaju više riječi, a redalicu kao jednočlana i dvočlana odrednica u inverziji, ulažu se iza prethodnih.
Ako su odrednice kratice, ulažu se na početku svakog slova:
IFLA
ISTRA
IVANIŠEVIĆ, Drago
    Kada su odrednice homonimi, kojima je objašnjenje dano u zagradama, listići se nižu prema abecednom slijedu objašnjenja:
KORČULA (grad)
KORČULA (otok)
    Odrednice sastavljene od dvaju pridjeva ulažu se tako kako su pridjevi ispisani, ali najprije dolaze oni pridjevi koji su povezani crticom, a slijede oni koji su povezani u jednu riječ. Svi listići s istom odrednicom tvore jednu skupinu unutar koje se redaju ili abecedno prema imenu autora ili prema naslovu djela, a mogu se redati i kronološki, i to obrnutim kronološkim slijedom.
    Redanje obrnutim kronološkim slijedom omogućuje korisniku da brzo uoči najnoviju literaturu o određenom predmetu pa je takav način redanja prikladniji s obzirom na svrhu predmetnog kataloga. Uputni listići uklopljeni su u opći raspored, ali se objasnidbeni, povijesni i obavijesni listići nalaze ispred prvoga listića određene odrednice.
    Međaši su vrlo važni pa se izrađuju i u različitim bojama. Međaši s jezičcem na lijevoj strani sadrže naziv odrednice, a oni s jezičcem na desnoj strani nazive pododrednica, ili obrnuto. Ključ predmetnog kataloga ulaže se na početku kataloga prema abecednom nizu odrednica. Ako je u obliku knjižice, tada nekoliko primjeraka treba držati uz katalog. Kao i u abecednom katalogu, na prednjoj strani kataložne kutije (ladice) potrebno je napisati prvu i zadnju odrednicu (ili redalicu) koja se u njoj nalazi.
MJEŠOVITI KATALOZI
    Iako su formalni i stvarni katalozi jasno razgraničeni, poneke knjižnice u abecedni katalog uključuju i elemente predmetnog kataloga. Takav se katalog naziva ukršteni katalog, a sjedinjuje elemente formalna i stručna pristupa u obradbi knjižnične građe. Sličan je pristup usvojen u izradbi kompjutoriziranih baza podataka. Time se, uza sve vrste odrednica uobičajene u abecednom katalogu, u ukršteni katalog i u baze podataka mogu uključiti i odrednice za glavni stvarni naslov, za nizove publikacija i određene vrste predmetnih odrednica. Sve se te jedinice ulažu abecednim redom u jedinstven niz, poput redoslijeda u rječnicima.
    Teorijsku osnovu za izradbu ukrštenog kataloga predložio je još 1876. u Bostonu Charles A. Cutter u djelu Rules for a printed dictionary catalogue. Taj je katalog uglavnom prihvaćen u SAD-u, u Europi manje.
    U ponekim našim knjižnicama abecedni katalog sadrži i osobne i zemljopisne predmetne odrednice pa je takav katalog zapravo vrsta ukrštenog kataloga.
    Pristaše takva kataloga ističu da je on razumljiv širem krugu korisnika te da je svrsishodnije izrađivati jedan katalog nego dva, osobito ako i abecedni i predmetni katalog donose ista rješenja (autobiografije, izvještaji korporativnih tijela, istovjetnost naslova s predmetnicom publikacije i slično).
    Ukršteni je katalog vanjski katalog, pregledan i koristan sa stajališta korisnika. Nedostaci takva kataloga u tome su što on spaja neka oprečna načela i otežava ulaganje listića. Takav katalog s vremenom postaje glomazan i neprikladan za velike knjižnice.
SKUPNI (CENTRALNI) KATALOZI
    Prema opsegu, skupni ili centralni katalozi posebna su skupina kataloga . Iako mogu biti i stručni, obično su abecedni katalozi koji sadrže opis knjižnične građe iz više knjižnica na kakvu užemu ili širem području. Mogu biti opći i selektivni, ovisno o tome prikazuju li svu građu ili tek njezine dijelove (strana knjiga i slično). U svim zemljama u kojima se tradicionalno vode i održavaju, skupni su katalozi nastali da bi se dobio cjelovit pregled raspoložive knjižnične građe i time izbjegla potraga za određenim primjerkom, te da bi se izravno dobili podaci o postojanju određenog primjerka i mjestu gdje se nalazi. Vrijednost je skupnog kataloga veća ako je njime obuhvaćeno više knjižnica. No osnovni je preduvjet za uspješno vođenje skupnog kataloga taj da sve knjižnice sudionice prihvate standardiziran način obradbe knjižnične građe te da, ako se radi o kompjutoriziranom sustavu, koriste kompatibilnu opremu i standarde za strojnočitljive zapise.
    Skupni katalog odgovara na pitanje u kojoj se knjižnici nalazi određena knjižnična jedinica. Budući da osobna imena nisu za taj katalog važna, sve se publikacije autora s istim prezimenom slažu abecedno prema naslovu, bez obzira na osobna imena.     Od europskih skupnih kataloga najpoznatiji je Frankfurtski skupni katalog, uređen prema uputama Ch. Berghöffera.
Sl. 15.
   Redoslijed ulaganja listića prema Berghöfferovu postupku sa siglama knjižnica
    U Berghöfferovu postupku publikacija se određuje samo jednom kataložnom jedinicom, i uputnice nisu potrebne. Primjenom Berghöfferova postupka u nas se u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci na listićima vodio skupni katalog stranih knjiga u knjižnicama Hrvatske. Berghöfferov postupak rabi se i u Centralnom katalogu grada Rijeke što se vodi u Naučnoj biblioteci, i uz fakultetske i specijalne knjižnice uključuje i Gradsku knjižnicu.
    Za skupni se katalog uzima najbolje izrađen kataložni listić određenog sudionika, i u njega se upisuju sigle (oznake) svih knjižnica koje posjeduju tu publikaciju. Sigla je određivač mjesta, a može biti brojčana ili slovna oznaka pod kojom se vodi svaka knjižnica uključena u skupni katalog.
    Uz skupni katalog obvezno je imati i popis uključenih knjižnica, s njihovim siglama, da bi korisnik mogao lako i brzo saznati gdje se nalazi publikacija koja ga zanima. Knjižnice koje vode skupni katalog, ne uključuju u njega publikacije iz svojega fonda jer su one dostupne korisniku preko kataloga tih knjižnica.
POSEBNI KATALOZI I KARTOTEKE
    Uz opće kataloge, pojedine knjižnice izrađuju i vode posebne ili specijalne kataloge. Takve posebne kataloge knjižnice izrađuju na osnovi umnoženih kataložnih jedinica koje se nalaze u općim katalozima, i to za onu vrstu građe koju žele posebno prikazati. Ti se katalozi mogu izrađivati i kao jedinstveni posebni katalozi pa građa koja je u njima zastupljena nije uključena u opći katalog.
    Posebni katalozi izrađuju se uglavnom za različite zbirke, primjerice za zbirke zemljopisnih karata, muzikalija, grafike ili rukopisne građe. Mogu se voditi i posebni katalozi za audiovizualnu građu, za igračke (u knjižnicama koje imaju igroteke).
    U visokoškolskim knjižnicama stvaraju se posebni katalozi za diplomske i magistarske radnje te doktorske disertacije.
U nekim specijalnim a i visokoškolskim knjižnicama izrađuju se posebni katalozi za standarde, patente, polupublikacije i slično.
    Svi se katalozi stvaraju i vode prema posebnim obilježjima građe. Uobičajeno je da se posebno vodi katalog periodike, a poseban je i katalog nakladničkih cjelina (numeriranih) u knjižnicama u kojima se u signiranju i smještaju građe poštuje to načelo.
    Za zavičajnu zbirku ustanovljuje se poseban katalog u knjižnicama koje imaju takvu zbirku, ali zavičajna građa može biti prikazana i u općem katalogu.
    Posebni katalozi mogu biti formalni ili stvarni, ovisno o tome što pojedina knjižnica smatra svrsishodnijim.
 
SMJEŠTAJ I ODRŽAVANJE KATALOGA - ULAGANJE I UMNOŽAVANJE LISTIĆA
    Današnji listni katalozi smještaju se u kataložne ormariće. Ormarići se sastoje od ladica u koje se pričvršćuje metalna šipka na koju se listići (perforirani pri dnu) nižu prema odgovarajućem rasporedu. Takav je način smještaja kataloga najprikladniji jer listić ne može skliznuti na dno ladice. Kataložni ormarići uglavnom su drveni. Postoje i metalni kataložni ormarići koji bolje štite katalog, ali oni često nemaju šipku za listiće. Poželjno je da su ladice kataložnog ormarića postavljene na visini koja odgovara korisnicima. Donji dio ormarića može se namjenski različito iskoristiti (kao zatvoren prostor u koji se smješta različit materijal), a može biti otvoren, neiskorišten prostor. Velike knjižnice imaju posebne prostorije za kataloge, a srednje i manje knjižnice obično kataloge drže u prostorijama za posudbu građe. Sve ladice imaju na prednjoj strani ispisane sadržaje, a oni teku određenim redom, ovisno o vrsti kataloga. Poredak ladica redovito treba provjeravati jer ih korisnici često pogrešno umeću. Najbolje je to obavljati svakoga dana, neposredno prije početka rada s korisnicima. Ladice kataloga ne popunjavaju se dokraja, da bi se ostavilo dovoljno prostora za prinove, a i zato da bi se i najdonji redak svakog listića mogao pročitati. Kad se ladice popune, potrebno je razrjeđivati katalog i eventualno nabaviti nov kataložni ormarić.
Samo za stare fondove, ako ih knjižnica ima, katalozi su završno pomagalo s pomoću kojega se saznaju potrebni podaci o fondu. Za ostalu građu katalozi su živi i podvrgnuti svakodnevnim promjenama. Ulaganjem novih kataložnih jedinica, katalozi se nadopunjavaju, a povremeno se iz njih povlače kataložne jedinice onih publikacija koje se više ne nalaze u knjižnici. Nakon provedenog otpisa, vrlo je važno povući listiće iz svih kataloga.
    Iz kataloga se jedinice povlače i privremeno, radi nadopisivanja ili kontinuiranja (to posebno vrijedi za kataloge periodike), ili radi rekatalogizacije fonda ili kojega njegova dijela. Sámo redanje listića zahtijeva određenu spretnost, ali i dobro poznavanje pravila i sustava, da bi ulaganje teklo nesmetano. Poželjno je, gdje god se može, redovito provjeravati ulaganje listića. Listići se ulažu okomito na pripadajuće im mjesto. Nakon toga redaktor kataloga pregleda i potvrdi ispravnost ulaganja. Ulaganje i povlačenje listića treba se obavljati u vrijeme kada se ne radi s korisnicima.
    Budući da gotovo svaka knjižnica ima više kataloga, listić na kojemu su upisani svi elementi stručne obradbe umnaža se u odgovarajućem broju primjeraka. Postoje pravila o tome kako se listići umnažaju, pa tipkači dobivaju točne upute o tome kako umnožiti listiće i u koliko primjeraka. U uobičajenu postupku umnaža se matični listić za abecedni i stručni katalog. Sporednim se kataložnim jedinicama izrađenima iz umnožena primjerka, dodaje nadodrednica (odrednica sporedne kataložne jedinice). Nakon što se svi listići umnože, a u većini se knjižnica umnažaju pisaćim strojem, izvorni se listić uspoređuje s umnoženim listićima (kolacionira). U ponekim se knjižnicama dogovorenom oznakom označuju listići pojedinih kataloga.     Nakon toga dostavljaju se djelatnicima koji ih ulažu u određene kataloge. Primljene listiće treba odmah razvrstati i složiti prema određenom redoslijedu te uložiti u kataloge.
    Dobro uređeni i točni katalozi pomažu u glavnom zadatku svake knjižnice - korištenju knjižnoga fonda. Jednako tako, knjižničnim djelatnicima stalan su putokaz u postizanju jedinstvenosti i dosljednosti stručnoga rada.
BAZE PODATAKA
    U osnovnome značenju baza podataka skup je međusobno povezanih podataka koji se mogu pretraživati odnosno koji daju različite proizvode (npr. statističke podatke, izvještaje, preglede). U strojnoj obradbi podataka, baza podataka je datoteka ili skupina datoteka koja sadrži skupove (slogove) međusobno povezanih podataka. U bazi podataka uključene su i razne pomoćne datoteke (primjerice u nabavi knjižnične građe, datoteka desiderata, datoteka s podacima o nakladnicima, datoteka s podacima o dobavljačima).
    Baze podataka, važne u knjižničarstvu, kompjutorizirani su sustavi unutar kojih je uspostavljen i usustavljen skup obavijesti ili podataka u strojnočitljivu obliku, koje knjižnice daju svojim korisnicima na uporabu pod određenim uvjetima. Za unos podataka u takve baze potrebna je odgovarajuća oprema i programska podrška. Važno je također da se u obradbi knjižnične građe i obavijesti poštuju odgovarajući standardi za strojnu obradbu.
    Struktura baze podataka određena je poljima pojedinog sloga i veličinom svakoga pojedinog polja, a logičnim povezivanjem više datoteka dobiva se relacijska baza podataka.
Pristup bazama podataka ostvaruje se preko različitih neizravnih i izravnih pristupnih točaka, a ovisno o proizvođaču može biti besplatan ili uz određenu novčanu naknadu .
    U nas se knjižnice (Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Središnja medicinska knjižnica, Knjižnica HAZU-a i druge) postupno uključuju u  CARNET (Croatian Academic and Research NETwork), a preko te mreže imaju izravan pristup u INTERNET (INTERnational NETwork).
Sl. 16.
Glavni izbor iz ORACLE-a

    U knjižničnome poslovanju sve su baze podataka važne, a njihovo je korištenje u izravnoj vezi s namjenom knjižnice, potrebama njezinih neposrednih korisnika i potrebama knjižničnih djelatnika.

Sl. 17.
OPAC,   razvijen u Knjižnicama grada Zagreba
    Baze podataka međusobno se razlikuju prema vrsti podataka koje sadrže (tekstualne i numeričke baze podataka) ili prema svojemu sadržaju (izvorne ili faktografske baze odnosno baze dokumenata, među kojima su numeričke, tekstualno-numeričke baze i baze s punim tekstovima, te referentne baze podataka, kataložno-bibliografske, bibliografske i referalne baze). Nakon 80-ih godina javljaju se i baze dokumenata sa slikovnim (image) i zvučnim (voice) obavijestima . Važne su i baze znanja (ekspertni sustavi). To su posebne vrste baza podataka koje se zasnivaju na umjetnoj inteligenciji i tehnikama prikaza znanja, a kadre su, na upit korisnika, donositi odluke i automatski rješavati postavljene probleme. Baze znanja stvaraju se i za određene dijelove knjižničnoga poslovanja (primjerice u strojnoj obradbi knjižnične građe unaprijed se ugrade rješenja za odabir odrednice, uporabu interpunkcije i slično).
    Međutim, u osiguravanju dostupnosti određenih baza podataka i njihova izravna pretraživanja, knjižnice moraju uzeti u obzir nekoliko ograničavajućih čimbenika, primjerice nedovoljan stupanj standardizacije, tako da gotovo svaka baza podataka ima poseban (iako sličan) jezik za pretraživanje. Ograničenje može predstavljati i različitost jezika i pisma, napose je to prepreka za male narode.
    Knjižnice trebaju vrlo pažljivo odabrati baze podataka koje će nabaviti, ili bibliografsku mrežu u koju će se uključiti. To je važno ne samo zbog različite cijene i različita stupnja kakvoće usluga, već i zato što moraju osigurati i druge usluge što se izravno zasnivaju na pretraživanju baza podataka, primjerice, moraju osigurati primarne dokumenate ili stalnu pomoć korisnicima u njihovu radu.
 
7. Poglavlje
Sadržaj